O drami predaje i izdaje

Ulomak iz Lukina evanđelja, koji nas da­nas, na Cvjetnicu, izvješćuje o Kristovoj muci i smrti, neizmjerno je dubok ponikom te za nas vjernike uvijek ostaje trajnim pozivom, ali i izazovom za razmatranje. To neiscrpno bogatstvo evanđeoskoga odlomka potiče nas da uvijek iznova otkrivamo poruku Božje riječi kako bismo sami mogli živjeti u skladu s njom te kako bismo ju mogli naviještati drugima. U ovoj homiliji izdvojio bih nekoliko crtica koje bi nas mogle potaknuti da u nama što snažnije zaživi veliko otajstvo našega spasenja: muka i smrt Isusa Krista.

Mogli bismo cjelokupni evanđeoski ulo­mak sažeti u dvije riječi, a to su predaja i iz­daja. Radi se o drami predaje i izdaje. S jedne strane, to je Kristova predaja sebe zbog nas, a s druge pak strane to je naša izdaja Krista zbog nas. Predaja i izdaja provlače se kroz cijeli tekst i čine svu dramu Kristove patnje i smrti. To je drama u četiri čina.

Prvi čin: Posljednja večera Luka nam kazuje da je Krist »svom dušom če- znuo blagovati pashu« sa svojim učenicima. Toliko je Kristova žudnja bila golema da evan­đelist Luka dvaput rabi istu riječ epithymia, epithymeo, kao imenicu i kao glagol, pa bi se doslovno moglo prevesti da je Krist »strastve­no žudio strastvenom žudnjom«. Ta Kristo­va golema i strastvena žudnja bila je žudnja za blagovanjem, da u prilikama kruha i vina »strastveno« naznači svoju potpunu predaju, u lomljenju kruha i razlijevanju vina izrekne svoje »lomljenje« i svoje »razlijevanje« za nas. I ne samo to. Krist je strastveno žudio da bla­guje s nama, da u prilikama kruha i vina, do konca svijeta, trajno sebe predaje nama, da bi­smo ga uvijek mogli blagovati te tako živjeti od njegova predanja. No, toj Kristovoj predaji su­protstavlja se izdaja, izdaja Krista od jednoga učenika. Međutim, i ostali učenici, umjesto da preispitaju sami sebe i svoju sebičnost, izdali su Isusa jer im nije bilo stalo do toga kako će sebe predati, nego do toga tko je među njima najveći: »Uto nasta među njima prepirka tko bi od njih bio najveći.« Vrhunska drama: Krist sebe predaje, a učenici se prepiru, natječu oko toga tko sebe ne će predavati, tko je najveći. I tako to uvijek iznova biva u povijesti ljudskoga roda; tako to uvijek biva i danas u Crkvi, među Kristovim učenicima koji se natječu u sebično­sti, a time i u izdaji samoga Krista. Moguće je biti tako blizu Kristu, a opet biti tako daleko!

Drugi čin: Petar i Juda Krist je vidno pogođen prepirkom svojih uče­nika te se obraća Petru, moleći za njega da ne malakše njegova vjera, da ne popusti sebično­sti, sebičnoj predaji, izdaji njega samoga. I što čini Petar? Umjesto da uvidi svu muku, težinu i ozbiljnost predaje samoga sebe, Petar se hvali svojom budućom predajom za Krista. Ne uviđa kako je teško umrijeti sebi, kako je mučno sebe predavati i kako je malo potrebno, pa i nekoli­ko bezazlenih pitanja, da se čovjek vrati sebi, da očuva sebe, da izda Isusa. Juda pak ide još korak dalje. On doslovno izdaje Isusa, zlorabeći pritom najdublji simbol prijateljstva i ljubavi – poljubac. Vrhunac je to izdaje Isusa koja se tako često događa u povijesti ljudskoga roda, u Crkvi i među učenicima: ljubav kao sredstvo izdaje. Nakon Jude više nitko ne može biti siguran u svoje poljupce, u svoju ljubav prema Kristu, jer možda je ta ljubav tek vrhunski izričaj sebičnosti i izdaje Isusa. I što čini Isus? Isus ne ostavlja Petra, ne okreće pogled od njega; i u trenutku Petrove izdaje, Isus sebe i dalje predaje. Tko gleda drugoga, ne napušta ga, tko ne okreće po­gled od drugoga, milosrdan je. Tako je Kristov pogled pogled milosrđa (Beda Časni). Taj je po­gled slomio Petra i u njemu izazvao gorak plač, plač kajanja, obraćenja i novoga početka.

Treći čin: Getsemani »Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!« »Za­strašujuće riječi u zastrašujućoj molitvi«, jedini tekst u Svetome pismu koji ide »u suprotnom smjeru«, reče Charles Peguy. I zaista, tko bi ostao ravnodušan pred činjenicom da naš Spa­sitelj oklijeva, traži da se od njega otkloni čaša, čaša patnje i smrti. No, to oklijevanje, želja da se otkloni čaša muke i smrti u krvavoj agoniji, predstavljaju upravo naše spasenje. Bog se u Isusu Kristu suočava s užasom smrti, jer jedi­no Život zna što je Smrt, jer jedino Bog pozna­je sav užas, pakao smrti kao otuđenja, izdaje, sebičnosti, potonuća u sebe. Krist je »preuzeo svoju smrt bez zadrške, srcem je prihvatio svo­ju smrt, svoju smrt prihvatio je u njezinoj širini kao što je bio prihvatio i svoj život… On vidje smrt u njezinoj punoj stvarnosti« (Peguy). U tom je Kristovu »punom« preuzimanju smrti
naše spasenje, jer bismo ga manje voljeli da nije preuzeo naše boli (Ambrozije). Preuzeo je užas smrti i pretvorio ga u mjesto krajnje pre­daje samoga sebe Bogu Ocu: »U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj.« A dok je Krist u agoniji, dok je Bog na koljenima i znoji se za nas, mi u svojim agonijama spavamo i ležimo, mislimo na sebe i izdajemo Krista.

Četvrti čin: Razbojnik Krist je potpuno sam, izoliran, odvojen od svih. Kao što nas svaka izoliranost dovodi pred nešto dragocjeno, tako je i Krist izoliran da bi u cijelosti bio posvećen Jednomu, da bi sebe predao krajnje Jednomu, a to je njegov Otac. U toj izoliranosti, koja ga dovodi do Jednoga, on ipak nije sam. S njim je i razbojnik. Razboj­nik, koji je živio za sebe, biva slomljen Kristo­vom predajom te se i sam brzo predaje. Sve se događa tako brzo. Da, »gdje je brzo obraćenje, tamo je i brzo praštanje« (Ambrozije), jer je Kristova milost uvijek obilnija od naše molbe: razbojnik nas uči daje čudo moguće, daje mo­guće čudo obraćenja u tamama našega života, jer je u tim tamama uvijek s nama Isus Krist. Stoga, nemoj brzo griješiti poput Jude (Iv 13, 27), ne izdaji Isusa, nego brzo se obrati i, poput razbojnika, predaj se Isusu.

Piše: Ivica Raguž, dekan KBF-a u Đakovu

Photo: https://pixabay.com