Ulomak iz Lukina evanđelja, koji nas danas, na Cvjetnicu, izvješćuje o Kristovoj muci i smrti, neizmjerno je dubok ponikom te za nas vjernike uvijek ostaje trajnim pozivom, ali i izazovom za razmatranje. To neiscrpno bogatstvo evanđeoskoga odlomka potiče nas da uvijek iznova otkrivamo poruku Božje riječi kako bismo sami mogli živjeti u skladu s njom te kako bismo ju mogli naviještati drugima. U ovoj homiliji izdvojio bih nekoliko crtica koje bi nas mogle potaknuti da u nama što snažnije zaživi veliko otajstvo našega spasenja: muka i smrt Isusa Krista.
Mogli bismo cjelokupni evanđeoski ulomak sažeti u dvije riječi, a to su predaja i izdaja. Radi se o drami predaje i izdaje. S jedne strane, to je Kristova predaja sebe zbog nas, a s druge pak strane to je naša izdaja Krista zbog nas. Predaja i izdaja provlače se kroz cijeli tekst i čine svu dramu Kristove patnje i smrti. To je drama u četiri čina.
Prvi čin: Posljednja večera Luka nam kazuje da je Krist »svom dušom če- znuo blagovati pashu« sa svojim učenicima. Toliko je Kristova žudnja bila golema da evanđelist Luka dvaput rabi istu riječ epithymia, epithymeo, kao imenicu i kao glagol, pa bi se doslovno moglo prevesti da je Krist »strastveno žudio strastvenom žudnjom«. Ta Kristova golema i strastvena žudnja bila je žudnja za blagovanjem, da u prilikama kruha i vina »strastveno« naznači svoju potpunu predaju, u lomljenju kruha i razlijevanju vina izrekne svoje »lomljenje« i svoje »razlijevanje« za nas. I ne samo to. Krist je strastveno žudio da blaguje s nama, da u prilikama kruha i vina, do konca svijeta, trajno sebe predaje nama, da bismo ga uvijek mogli blagovati te tako živjeti od njegova predanja. No, toj Kristovoj predaji suprotstavlja se izdaja, izdaja Krista od jednoga učenika. Međutim, i ostali učenici, umjesto da preispitaju sami sebe i svoju sebičnost, izdali su Isusa jer im nije bilo stalo do toga kako će sebe predati, nego do toga tko je među njima najveći: »Uto nasta među njima prepirka tko bi od njih bio najveći.« Vrhunska drama: Krist sebe predaje, a učenici se prepiru, natječu oko toga tko sebe ne će predavati, tko je najveći. I tako to uvijek iznova biva u povijesti ljudskoga roda; tako to uvijek biva i danas u Crkvi, među Kristovim učenicima koji se natječu u sebičnosti, a time i u izdaji samoga Krista. Moguće je biti tako blizu Kristu, a opet biti tako daleko!
Drugi čin: Petar i Juda Krist je vidno pogođen prepirkom svojih učenika te se obraća Petru, moleći za njega da ne malakše njegova vjera, da ne popusti sebičnosti, sebičnoj predaji, izdaji njega samoga. I što čini Petar? Umjesto da uvidi svu muku, težinu i ozbiljnost predaje samoga sebe, Petar se hvali svojom budućom predajom za Krista. Ne uviđa kako je teško umrijeti sebi, kako je mučno sebe predavati i kako je malo potrebno, pa i nekoliko bezazlenih pitanja, da se čovjek vrati sebi, da očuva sebe, da izda Isusa. Juda pak ide još korak dalje. On doslovno izdaje Isusa, zlorabeći pritom najdublji simbol prijateljstva i ljubavi – poljubac. Vrhunac je to izdaje Isusa koja se tako često događa u povijesti ljudskoga roda, u Crkvi i među učenicima: ljubav kao sredstvo izdaje. Nakon Jude više nitko ne može biti siguran u svoje poljupce, u svoju ljubav prema Kristu, jer možda je ta ljubav tek vrhunski izričaj sebičnosti i izdaje Isusa. I što čini Isus? Isus ne ostavlja Petra, ne okreće pogled od njega; i u trenutku Petrove izdaje, Isus sebe i dalje predaje. Tko gleda drugoga, ne napušta ga, tko ne okreće pogled od drugoga, milosrdan je. Tako je Kristov pogled pogled milosrđa (Beda Časni). Taj je pogled slomio Petra i u njemu izazvao gorak plač, plač kajanja, obraćenja i novoga početka.
Treći čin: Getsemani »Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!« »Zastrašujuće riječi u zastrašujućoj molitvi«, jedini tekst u Svetome pismu koji ide »u suprotnom smjeru«, reče Charles Peguy. I zaista, tko bi ostao ravnodušan pred činjenicom da naš Spasitelj oklijeva, traži da se od njega otkloni čaša, čaša patnje i smrti. No, to oklijevanje, želja da se otkloni čaša muke i smrti u krvavoj agoniji, predstavljaju upravo naše spasenje. Bog se u Isusu Kristu suočava s užasom smrti, jer jedino Život zna što je Smrt, jer jedino Bog poznaje sav užas, pakao smrti kao otuđenja, izdaje, sebičnosti, potonuća u sebe. Krist je »preuzeo svoju smrt bez zadrške, srcem je prihvatio svoju smrt, svoju smrt prihvatio je u njezinoj širini kao što je bio prihvatio i svoj život… On vidje smrt u njezinoj punoj stvarnosti« (Peguy). U tom je Kristovu »punom« preuzimanju smrti
naše spasenje, jer bismo ga manje voljeli da nije preuzeo naše boli (Ambrozije). Preuzeo je užas smrti i pretvorio ga u mjesto krajnje predaje samoga sebe Bogu Ocu: »U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj.« A dok je Krist u agoniji, dok je Bog na koljenima i znoji se za nas, mi u svojim agonijama spavamo i ležimo, mislimo na sebe i izdajemo Krista.
Četvrti čin: Razbojnik Krist je potpuno sam, izoliran, odvojen od svih. Kao što nas svaka izoliranost dovodi pred nešto dragocjeno, tako je i Krist izoliran da bi u cijelosti bio posvećen Jednomu, da bi sebe predao krajnje Jednomu, a to je njegov Otac. U toj izoliranosti, koja ga dovodi do Jednoga, on ipak nije sam. S njim je i razbojnik. Razbojnik, koji je živio za sebe, biva slomljen Kristovom predajom te se i sam brzo predaje. Sve se događa tako brzo. Da, »gdje je brzo obraćenje, tamo je i brzo praštanje« (Ambrozije), jer je Kristova milost uvijek obilnija od naše molbe: razbojnik nas uči daje čudo moguće, daje moguće čudo obraćenja u tamama našega života, jer je u tim tamama uvijek s nama Isus Krist. Stoga, nemoj brzo griješiti poput Jude (Iv 13, 27), ne izdaji Isusa, nego brzo se obrati i, poput razbojnika, predaj se Isusu.
Piše: Ivica Raguž, dekan KBF-a u Đakovu
Photo: https://pixabay.com
Dodajte komentar