Svako je od nas, bar jednom u životu morao napisati školsku zadaću sa naslovom: „Događaj sa ljetnjeg raspusta koji mi je ostao u uspomeni“. Priznaćete da tema nije baš bila jako inspirativna za nestaške u 3 razredu. Kako opisati slobodu ljeta, zadovoljstvo bez obaveza, susret sa dragima, iznenadnu zaljubljenost u djevojčicu koja se nakon sedmicu dana vratila sa mora svojoj kući? Težak zadatak koga je skoro nemoguće opisati u punini onako, kako smo to mi – djeca doživljavali.
Imao sam devet godina i tata me je tokom ljetnjeg raspusta poveo na ostrvo u Dalmaciji sa divnim pješčanim plažama gdje smo on i ja satima ronili. Mama je uskoro trebala da se porodi sa mlađim bratom tako da nije pošla sa nama. Nas dva „momka“ smo komunicirala u moru samo pokretima ruku i gestikulacijama. Muškarci! Na mekom pješčanom dnu, na kom su se prelamali zraci sunca, nalazili smo oklope školjaka koje je pojela i odbacila neka hobotnica ili jastog. Uveče bi te glatke ili hrapave školjke ređali pravilno po terasi i svaki dan uvećavali naš „ulov“. Nakon dugog dana, u kome smo obojici uživali, tata i ja bi smo uveče išli u šetnju – mogao sam pojesti sladoled ili popiti sok. Trudio sam se sporo jesti sladoled ali mi to nije išlo od ruke.
Sunčajući se jednog dana, nakon ronjenja, zapazio sam na stijeni pored mene malog guštera koji je samo želio zagrijati svoje tijelo. Neke životinje su ljudima više a neke manje lijepe – gušter spada u ovu drugu grupu. Osjetio sam neku nelagodu i manjak bezbrižnosti iako sam znao da me ova životinja ne može ugroziti. Sjećam se da sam to saopćio tati. Gušter je ubrzo nestao u pukotini stjene i ja sam ga na čas, odahnuvši – zaboravio. No on se ubrzo ponovo pojavio i na moje zaprepašćenje, u njegovim ustima se migoljila škorpija. Znao sam što škorpija može. I tada se moja percepcija počela mijenjati a anegdota u kojoj me neugledna životinjica spasila od moguće neugodne situacije je ušla u školsku zadaću. Nije sve onako kao što izgleda na prvi pogled! Tih godina vjera još nije bila prisutna u mojoj obitelji, nisam išao na vjeronauk niti poznavao Oca koji “zna kada sjednem i kada ustanem”. Dar vjere je došao tek par godina kasnije. Dragi Otac nebeski je osmislio krug ishrane koji je funkcionirao i tog sunčanog dana i možda me spasio otrovnog uboda.
Moj zemaljski otac nije više sa mnom na zemlji ali sam s njim povezan u sjećanjima i molitvi. Zemlje u kojoj sam provodio bezbrižno djetinjstvo danas više nema i mogao bi se više moliti za njene stanovnike. A događaj sa plaže? On se eto živo urezao u sjećanje odraslog dječaka i on zna da “Svu svoju brigu trebamo povjeriti Ocu jer se On brine za nas”.
“Ljepo si to napisao! Možeš sjesti na mjesto! Pet.”
Piše: Robert Semnic
Fotografija: Hana Semnic 🙂
Dodajte komentar