Nakon ovakva vatikanskoga iskustva probojnost Majke Terezije nije me više mogla iznenaditi ni na drugim mjestima, a ni pod drugim i drukčijim okolnostima pa tako, primjerice, ni za vrijeme drugoga posjeta pape Ivana Pavla II. Poljskoj. Majka Terezija je već dva dana boravila u Varšavi budući da su se njezine sestre upravo i Zaborowu, u novicijatu koji je pokrivao područje istočnih zemalja, pripremale za polaganje redovničkih zavjeta. Nakon što su sestre toga dana prije podne pred njom položile zavjete, Majka Terezija im je pokazala poziv za susret redovnica i redovnika s Papaom. Ako sam ja pozvana, onda smo svi pozvani! „Mi“ je u ovome slučaju podrazumjevalo: Majku Tereziju, njezinih 18 novih sestara i oca Lea.
Odvezli smo se svi skupa prema Varšavi, idući ciljano prema pokrajnjemu ulazu u prostrano područje na kojemu će se održati veliko misno slavlje, kamo nas je uputio jedan od poljskih pomoćnika pri organizaciji slavlja. Doista, na spomenutome ulazu nije bila prevelika gužva, kako nam je i kazao spomenuti pomoćnik. No nezgoda je bila u tome što nam se na putu ispriječila rampa. Majka Terezija je izdala naputak za podizanje prijepreke. „Zbog mene je ne morate podizati. Ionako sam preniska.“
I ne izgovorivši to, prva se provuče ispod rampe, a za njom i njezinih 18 novih sestara te na koncu i otac Leo. Znakom visoko uzdignute ruke sve nas pozva da je slijedimo pa pred nama poput lasice žurno krenu ravno prema crkvi. Ljudi koji su osiguravali ulaz poznavali su sićušnu redovnicu koja se vješto provlačila, držeći u ruci svoju bijelu počasnu pozivnicu. „Ulazite, svi ulazite ovamo!“ doviknula je glasno, okrenuvši se licem nakratko prema nama.
Tako smo morali ući na glavni ulaz dok su svi ostali gosti već duže vrijeme mirno sjedili na svojim mjestima te napeto iščekivali Papu. Majka Terezija je za to vrijeme posve neometano kročila crvenim tepihom, koji je bio položen u Papinu čast, dižući demonstrativno uvis svoju pozivnicu te predvodeći svojih 18 sestara i oca Lea. Tako je dospjela do mjesta koje je u prvome redu bilo namjenjeno njoj samoj, naglašavam, do mjesta koje je bilo predviđeno samo za nju.
Dospevši tamo, pristupi joj vrlo ugledan monsinjor i pozdravi je: „Da, ovdje u prvom redu je mjesto!“ Na to se Majka Terezija okrenu prema meni i reče: „Oče, oče, hodite brzo ovamo, ovo je vaše mjesto. Sjednite ovdje!“
Monsinjor joj se htjede usprotiviti: „Ne, Majko Terezijo…“
Ne stiže ni zaustiti, a ona već reče: „Ne, otac će ovdje sjesti.“
Monjsinjor je bio vidno uzrujan te nije znao što mu je činiti s Majkom Terezijom i s njezinih 18 sestara. Ali to više i nije bio njegov problem. Majka Terezija je preuzela stvar u svoje ruke. Monsinjor je još jedva-jedvice uspio izustiti: „Kamo ćemo smjestiti sestre? One ne mogu ostati ovdje.“
Majka Terezija je i za to imala vlastitu zamisao: „To je vrlo lako riješiti. Četiri sestre idu tamo pod zavjesu za televizijske kamere, četiri sestre onamo s druge strane, tri sestre mogu ostati ovdje, a sve ostale mogu jednostavno sjesti na tlo tu ispod.“
Majka Terezija je napokon zajedno s ovim potonje spomenutima i sama sjela na pod. No monsinjor, vidno uzrujan te donekle ljutit, reče: „Ne, Majko Terezijo, tako neće ići!“ To nije bilo u skladu sa protokolom.
Iz najneposrednije sam blizine mogao promatrati kako se situacija zaoštrava budući da sam, slijeći osobni nalog Majke Terezije, u međuvremenu sjedio u prvom redu. U tom trenutku uđe i Papa te izravno priđe Majci Tereziji. Ona smjesta ustade pa mu poimence predstavi sve svoje nlade sestre koje su netom položile redovničke zavjete. Upravo zbog njihove nazočnosti Papa je bio vidno ozaren i vrlo sretan. Ljutiti monsinjor nije više zucnuo ni jednu jedinu riječ.
Izvor: MAJKA TEREZIJA – 50nepoznatih i nadahnjujućih priča – osobni portret, Leo Maasburg, Verbum, Split, 2012.
Foto: theroguehistorians.com
Uredio: Nikola Knezi
Dodajte komentar