U ozračju smo vremena u kome iščekujemo djete koje je promijenilo sve iz korijena. Rodilo se u skromnoj obitelji velikih vjernika, raslo u njihom ozračju i izraslo u Spasitelja
Subotnja je misa za djecu i dolazi momenat kad treba uputiti molbu Ocu. Svećenik kao i svake dječije mise poziva djecu da se okupe oko njega na oltaru i da se držeći za ruke formira molitveni krug. Ljupka scena. Neka djeca hrabro i „iskusno“ dolaze (nešto su stariji). Jedna djevojčica malo kasni i prilazi krugu koji je „zatvoren“ – drugari je ne vide a ona se snebiva, pokušava lijevo, desno… i gotovo odustaje. Na licu joj je izraz „ovdje za mene nema mjesta“. To primjećuje kantorica, spretno uskače i razdvaja male ruke da prime novopridošlicu. Laknulo mi je. Maleni su u naručju tata, a oni koji mogu da stoje, nalaze se ispred maminih i tatinih nogu jer se boje sami. Neki veliki se stide da uhvate druga za ruku, pa stoje nezavisno. Jedan dečak se brani od „nezgodne situacije“ tako što drži ruke u džepovima – tu je! moli se ali je ostao cool!. Počinje molitva. Ne mogu da zadržim osmijeh: većina se moli, neko zijeva, nekima se jedva miču usne a molitvu čuje samo Gospodin. Djevojčica mrsi kiku. Jedan je dječak negde oko „…oprosti nam duge“ zasvirao zamišljenu gitaru. Drugi od nestrpljenja poskoči. Mali gledaju velike i nije im baš sve jasno. I Otac nebeski se osmjehivao. Tu je za svu svoju djecu, za sve nas male i velike, nestašne, za one koji malo odlutaju (u mislima i fizički), rastreseni, sramežljivi…Sve nas čeka. I voli.
Nemojmo zaboraviti ovog adventa i onu djecu koja ne mogu napraviti dječji krug jer u njhovim ulicama besni rat i vlada glad, jer su možda izgubili ovozemaljske roditelje.
Piše: Robert Semnic, prof. dr. med.
Dodajte komentar