Nakon što je vidio živog Isusa, Toma je iskazao svoju vjeru u Isusa uzviknuvši “Gospodin moj i Bog moj!” a prema ovome se ponekad naziva i Toma Vjernik. Biblija nigdje ne tvrdi je li Toma uistinu dotaknuo Kristove rane. Iako Isus naglašava uzvišenost onih koji vjeruju bez fizičkog dokaza, on ne krati Tomi mogućnost da vidi njegove rane i dopusti da ih osjeti. Protestantski teolozi su Isusov izričaj uobličili u superiornost djelotvornosti ”samo vjere”. Ivan Zlatousti i Kiril Aleksandrijski su susretu uskrsklog Isusa i Tome vidjeli alegoriju sakramenta Euharistije. Tomi osim toga imamo zahvaliti jednu od najpoznatijih i najjačih definicija koju o vlastitoj osobi Gospodin Isus ostavlja svojima: “Ja sam put, istina i život!”
U Ivanovom izvješću Toma nije vidio Uskrsloga jer je propustio je sastanak u čemu se jasno vidi važnost redovitog okupljanja Crkve nedjeljom. Nije s prijateljima kad Učitelj donosi mir u uznemirena i uplašena srca (Iv 20,19). S Tomom će okupljeni apostoli doživjeti prvi profesionalni, navjestiteljski promašaj – pastoralni neuspjeh. Iako svjedoče svome drugu veliku radost, njihov navještaj ostaje bez ploda. Toma iznosi što u nutrini nosi i osjeća. Svi su oni vidjeli kako je Lazar izišao iz groba, ali to je bilo drukčije, jednostavnije. Osnovica duhovnoga života jest da poštujemo duboku čežnju u sebi koja nas vodi Bogu u susret. Toma zna što hoće i nije pobjegao s biblijskoga puta. Već je Mojsije, tumačeći zapovijedi, napominjao Božjem narodu: “sami ste vidjeli” velika djela Gospodnja (Pnz 11,7; 29,1). Vjerovati na temelju iskustva, biti vjeran na osnovu doživljenoga prokušan je svetopisamski pristup vjeri.
Kad je Isus sljedeće nedjelje ponovno došao među svoje (ritam okupljanja!), pozdravivši ih s “Mir vama!”, posvećuje se Tominoj čežnji i potrebi, prihvaća njegov odrješit uvjet. Dobri pastir ide u susret ovci koja je u potrebi. Poziva ga da se sam uvjeri, da bude očevidac. Gospodin Isus koji je dobro znao što je u čovjeku i koji sve zna, daje punu afirmaciju Tominoj želji i prihvaća je. Štoviše predusreće je pozitivnim odgovorom. Toma je prije apostolima govorio, sada ništa nije stigao reći prije nego je pozvan vidjeti i dodirnuti. Isus točno spominje i Tomin prst i ruku, spominje svoje ruke i ranu na boku baš kao što je sam Toma izrekao (Iv 20,25.27). Što je dubinska želja Tomina, to Isus – ne predbacujući i ne prezirući – pretvara u izravan nalog Tomi. Što Toma u sebi žudi, upravo to čuje kao zapovijed koju mu Učitelj daje. Toma, ganut, točno ispovijeda –Uskrsli nije samo pravi čovjek nego pravi Bog i Gospodin. Toma tako pogađa u srž osnovne kršćanske istine o Kristu koji obuhvaća sve dostojanstvo Boga i dostojanstvo čovjeka.
Ivanovo evanđelje, dva-tri retka dalje donosi izvještaj kako je na dan kad će se Gospodin treći put objaviti svojima nakon uskrsnuća, Toma je prisutan, zajedno je s ostalima (Iv 21,2). Tu je, u zajedništvu vjernih, nije odlutao u neku svoju sektu i vlastitu religiju koja koliko osvaja toliko i razara. Toma je tu i kad su u svom svakodnevnom životu, izmučeni od posla, razočarani i praznih ruku pronašli Gospodina. Toma je uz prvaka Petra kod čudesnog ulova ribe kao i kada im je pažljivi Učitelj spremao doručak nakon naporne noći.
Izvori: Niko Bilić (amdg.eu/2012/04/nevjerni-toma)
Slika: commons.wikimedia.org/wiki/File:Caravaggio_-_The_Incredulity_of_Saint_Thomas (detalj)
Dodajte komentar