Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.
Onda je leptir stao.
Zato je čovek odlučio da pomogne leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru.
Leptir je s lakoćom izašao.
Čovjek je nastavio da promatra leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti, kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.
Međutim ništa se nije dogodilo.
Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.
Čovjek, usprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumijeo da su poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, potrebne. Kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila kada se oslobodi čahure i time mu omogućila da poleti.
Ponekad su poteškoće upravo ono što nam treba u životu. Nikada ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikada ne bi mogli letjeti.
Tekst preuzet sa: zlatnemisli.weebly.com
Fotografija: Diego Delso, Wikimedia Commons
Dodajte komentar