Jedna od dužnosti kojih imam, između ostalog, jeste i odlazak u Srijemsku Kamenicu, odnosno tamošnje institute kako bih obišao bolesnike. Tako sam danas išao popodne, oko 15.30 pričestiti jednog bolesnika koji je operiran. Bogu hvala oporavlja se i živi Isus mu je ohrabrenje u procesu oporavka. Stigao sam na parking instituta, parkirao auto, i uputio se ka institutu. Kako sam se približavao glavnoj zgradi, nešto sa moje lijeve strane mi je privuklo pažnju. Bio je to jedan stariji čovjek, srednje lošeg izgleda, djelovao je usamljen, i igrao se sa dva psa. To su vjerojatno psi koji lutaju i ovdje su se slučajno zatekli. Ja sam na trenutak zastao i gledao u njih. Nakon nekoliko trenutaka krenuo sam dalje, ali sam se ubrzo zaustavio, vratio nazad, i sjeo na klupu od njih koja je bila udaljena nekih 5 metara. Promatrao sam čovjeka i dva psa. Taj čovjek je sa njima doslovno razgovarao kao sa čovjekom. Smijao se s njima, šalio, igrao, i vjerujem, to je moje osobno mišljenje, da su ta dva psa, danas, tom čovjeku bila tren ozdravljenja. Čovjek je bio radostan. Možda on nije vjernik, možda jeste, u ovoj priči mislim da to nije važno. Ja sam u svojoj torbi imao živoga Boga, a čovjek dva psa. Ja sam bolesniku nosio Boga, a taj čovjek možda nema više nikoga. Želim reći da često puta Boga ograničavamo. On je Bog! Svako stvorenje služi njemu. I Bog se služi svim stvorenjima da ostvaruje svoj plan. Današnji dan, odnosno posjet bolesniku me je naučio da nisam najbitniji na svijetu jer sam svećenik, da nisam Boga zatvorio u svoje ruke i nosim ga tamo gdje mislim da treba. Današnji dan me je naučio da se više otvaram Duhu Svetom, da svakom čovjeku pristupim kao njegovom stvorenju. Današnji dan me je naučio da budem više ponizan. Današnji dan me je naučio kako biti čovjek.
Piše: Siniša Tumbas Loketić
Photo: www.pixabay.com
Dodajte komentar