Iz 6,1-2a.3-8
One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. I klicahu jedan drugome: »Svet! Svet! Svet Gospodin nad vojskama!
Puna je sva zemlja slave njegove!«
Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovratci na pragovima, a Dom se napuni dimom. Rekoh: »Jao meni, propadoh,
jer čovjek sam nečistih usana,
u narodu nečistih usana prebivam,
a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!«
Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: »Evo, usne je tvoje dotaknulo,
krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.«
Tad čuh glas Gospodnji:
»Koga da pošaljem? I tko će nam poći?«
Ja rekoh: »Evo me, mene pošalji!«
Ps 138,1-5.7c-8
Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca
jer si čuo riječi mojih usta.
Pred licem anđela pjevam tebi,
bacam se nice prema svetom hramu tvojemu.
Zahvaljujem imenu tvojem
za tvoju dobrotu i vjernost,
jer si nada sve uzveličao
obećanje svoje.
Kad sam te zazvao, uslišio si me,
dušu si moju pokrijepio.
Nek’ ti zahvaljuju, Gospodine, svi kraljevi zemlje
kad čuju riječi usta tvojih,
nek’ pjevaju putove Gospodinove:
»Zaista, velika je slava Gospodnja!«
Gospodine, tvoja me desnica spasava!
Gospodine, što ja počeh, ti dovrši!
Gospodine, vječna je ljubav tvoja:
djelo ruku svojih ne zapusti!
1 Kor 15,1-11
Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite,
po kojem se spašavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste.
Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.
Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom.
Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete.
Lk 5,1-11
(Mt 4, 18–22; Mk 1, 16–20)
Dok se jednom oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.
Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
Dodajte komentar