Sigurno, riječ CARITAS prije nam je bila manje poznata. Barem pod tim nazivom. Prošli smo put razumjeli da je CARITAS GOSPODIN BOG! To nam je jasno jer je On zaista sama Ljubav! Lijepo nam čuti i to kad nam Gospodin Isus kaže: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.“ (Iv 13, 34) Toga se možda sjetimo u trenutku kada bismo nekom siromahu trebali dati koji dinar. Pomoći mu. To je ljubav prema onome kako je Gospodin Isus rekao: „Bio sam gladan, dali ste mi jesti. Bio sam žedan, dali ste mi piti, bio sam bolestan, pohodili ste me…“ (Mt 25, 35 – 36) Na kraju Isus zaključuje: „Što ste učinili jednom od moje najmanje braće, to ste meni učinili.“ Rekao bih, mi smo svjesni da je srditi se, mrziti, vrijeđati, ponižavati grijeh, da to mi, kršćani, ne bismo trebali činiti, da to nije u redu.
Međutim, to je još uvijek nepotpuna ljubav kad nikog ne vrijeđamo. Nepotpuni caritas! Jer siromahe ne susrećemo baš svaki dan. Ni bolesnika nemamo uvijek u svojoj kući da ih podvorimo ili da ih posjećujemo. Isus nas nije naučio da budemo samo povremeni kršćani-vjernici, nego da trebamo svoju vjeru živjeti svaki dan. Od jutra do sutra, kako mi to kažemo. Sjećamo se prispodobe o milosrdnom Samarijancu u kojoj Isus pokazuje da nam je svatko tko je uz nas, tj. s nama u kući, na poslu u školi ili u crkvi, moj bližnji. Isus u toj prispodobi rasvjetljuje i to da u caritasu nema propitivanja tko je moj prijatelj ili neprijatelj jer su upravo Židovi i Samarijanci bili neprijatelji. Prema sv. Pavlu: „Ako je gladan tvoj neprijatelj, nahrani ga, ako je žedan, napoji ga…“ I zaključuje: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo!“ (Rim 12, 20 – 21) Samarijanac je baš to učinio, a svećenik i levit nisu iako bi baš oni trebali prvi to činiti.
Tu nam se javlja pitanje kako mogu neprestano ljubiti svoju ženu, muža, brata ili onoga koji je pored mene na poslu kada me čine nervoznim, kada mi idu na živce. Posvađamo se bezbroj puta! Tu nam pomaže sveti Pavao svojom Poslanicom Korinćanima u 13. poglavlju kada kaže: „Ljubav je strpljiva, sve prašta, sve podnosi, svemu se nada…“ (1Kor 13, 4–7) Eto odgovora! Mi ne smatramo da ljubimo kada praštamo uvredu, kada sve podnosimo radi Isusa, kad ne pamtimo zlo. Takav je Gospodin Bog prema nama. On nas ljubi tako što nam prašta u svetoj ispovijedi. Koliko puta? Bezbroj puta. Isus kaže sedamdeset sedam puta sedam. Tako je Isus odgovorio Petru kad je on mislio da je dosta sedam puta oprostiti. Putem tih kušnja mi se čistimo od svojih slabosti. Mi najčešće mislimo da je uvijek drugi kriv, a ja nikad. Međutim, kad se ja popravljam, najčešće se popravlja i moj bližnji.
Moramo znati da Isus nije došao spašavati pravednike, nego grješnike. Zato nema idealnog. Trebamo učiti živjeti. Tko kaže da zna živjeti, onda vjerojatno misli samo na materijalno. Ali, mi nikada nismo dovoljno dobri jer bez ljubavi, tj. bez caritasa ništa nam ne vrijedi. Sveti Pavao kaže: „Kad bih znao sve jezike; i ljudske i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, ništa sam. Kad bih se dao spasiti, bez ljubavi ništa mi ne koristi.“ (1 Kor 13, 1 – 3)
Dakle, caritas je mnogo više od dinara ili komada ruha koji darujemo siromahu. Caritas je naš cijeli život. To se samo u Isusovoj školi može naučiti jer ISUS JE PUT, ISTINA i ŽIVOT!
Piše: mons. Bela Stantić
Izvor: ZVONIK, Katolički list Subotičke biskupije; godište XXIV; broj 10 (275); listopad (oktobar) 2017.
Foto: pixabay.com
Dodajte komentar