Vjera Crkva Božija neshvatljivost
Crkva Vjera

Božija neshvatljivost

Ovaj esej sam napisao kao odgovor na zadatu temu u okviru programa predmeta Filozofija Sv. Tome Akvinskog, septembra 2015. godine

Sv. Toma Akvinski, u svojoj knjizi Suma Teologije, razmatra nekoliko teških pitanja o tome kako mi doživljavamo Boga. Neka, kao istinitost imena božijih, njihova međusobna višeznačnost, i veza između imena Božijih i stvorenja, se nadovezuju na starije metafizičke i ontološke tradicije, pogotovo na razliku stvoritelj-stvoreno, hijerarhiju uzroka i razliku između stvarnosti i koncepta.

Stara je tradicija od 5. veka pa nadalje, da se o Bogu ništa fundamentalno ne može reći. Po ovom shvatanju, tradiciji apofeticizma, Bog nije dobar, nije loš, nije milostiv, nije mudar, jel mi ne možemo razumeti kakav je Bog sam po sebi. Složićete se sa mnom, da kada kažem: „Sokrat je mudar“ nema isto značenje kao „Bog je mudar“. „Koja mudrost je ona prava?“ –pitali su se stari teolozi.

Za ovu priliku sam odabrao tri argumenta koje sv. Toma uzima kao razloge zbog kojih bi Bog mogao biti nesaznatljiv (kasnije će ove argumente pobiti, ali to neću izneti ovde):

(ST I-13-1-3):

Kada pomislimo da možemo da imenujemo Boga jedan od problema sa kojima se susrećemo su značenja rečeničnih članova. Imenice označavaju koncepte i stvari koje poseduju određene osobine, tako da možemo da ih razlikujemo (trava-zeleno, nisko). Glagoli i prilozi označavaju nešto što se meri na vremenskoj traci (u koje vreme, kada), a zamenice nas upućuju na neki već viđen fenomen. Nijedan od navedenih ne može da se poveže sa Bogom. Bog nema specifičnosti i nije deo vremena. Ne možemo na njega upućivati niti ga povezati sa nekim viđenim fenomenom, jer fenomeni upućuju na imenice i glagole. Ako ovako razmišljamo, Bog ne može biti imenovan zbog ograničenosti našeg jezika.

(ST I-13-4-3)

Nešto što je jedinstveno onako kako jeste i u onome kako ga shvatamo je kompletnije nego kada imamo više shvatanja o jednom pojmu. Kako je Bog jedan, ne može biti da njegova imena upućuju na različite osobine, što bi nas uputilo ka tome da su sve reči o Bogu sinonimi. To bi značilo da kada kažemo Bog je dobrota, Bog je ljubav, Bog je pravda u suštini znače isto: dobrota je pravda, a pravda je ljubav, što u našem shvatanju nije isto.

(ST I-13-6-2)

Bogu dajemo imena na osnovu onoga što nam je poznato. Često Boga zovemo „stena“, „lav“, „svetlost“, „izvor“ – reči koje češće povezujemo sa samim stvarima nego sa Bogom. Dakle, nema imena specifičnih samo Bogu, jer sva imena koja imamo su sa ovog sveta.

Piše: Boris Semnic

Robert Semnic

Robert Semnic, liječnik, znanstvenik, profesor radiologije, kateheta
Rođen je u Dubrovniku 20. IV 1966. godine gdje je i kršten. Srednju medicinsku školu i Medicinski fakultet završava u Novom Sadu. U braku je sa Marijom sa kojom ima troje djece: Borisa, Isidoru i Hanu. Bio je zaposlen na Institutu za onkologiju u Srijemskoj Kamenici kao radiolog a kao profesor na Katedri radiologije Medicinskog fakulteta u Novom Sadu do 2016. godine. 1999. godine je diplomirao na Katehetsko-teološkom Institutu u Subotici. Suradnik na Radio Marije u emisiji „Vjera i zdravlje“ 2004. godine. Suradnik je portala www.svjetlo-vjere.com od njenog osnutka a od 2015. godine je suradnik lista "Zvonik", mjesečnika Subotičke biskupije. Od 2016. godine radi u Švedskoj kao radiolog.

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.