Evanđelist sveti Marko prenosi nam jednu zanimljivu Isusovu reakciju nakon što su neki farizeji i pismoznanci izrekli primjedbu i uputili zamjerku na račun njegovih učenika jer su neopranih ruke jeli kruh. Takvu slobodu od kojekakvih običaja i uredbi dao im je njihov Učitelj koji je i stao u njihovu obranu kad su spomenuti farizeji i pismoznanci mrmljali protiv njih. Osim što su se slijepo držali predaja starih, ti isti ljudi uzimali su sebi za pravo tražiti zamjerke u ponašanju drugih ljudi, uvjereni u vlastitu svetost i ispravnost. Bili su spremni riječima, i ne samo, progoniti svakoga onog tko se nije ponašao sukladno onom što su oni zamislili da treba biti. Umjesto da se sami posvećuju razmatrajući Božju riječ, te da je svjedoče živeći po njoj i ostvarujući sve bolji odnos zajedništva s Bogom, oni su uzeli sebi za poslanje da prozivaju i progone one koji su u njihovim očima bili nesavršeni i nevjerni Božjem zakonu. U ime toga su, nesređeni u sebi, poticali stalno rasprave kojima je kao glavni predmet bio ponašanje drugih ljudi.
Isus međutim ne dopušta da takvi ljudi vode glavnu riječ u narodu, te im stoga i navodi riječi proroka Izaije koji je i sam imao prigodu promatrati dvoličnost naroda i njegovih vođa. Uočivši bit problema već je Izaija zapisao da narod samo usnama časti Boga, a srce mu je daleko od njega. A sam Isus je jasno razabirao proces u kojem je narod stvarao svoje običaje i predaje, kao što su one o jelu i odijelu, o pranju i ponašanju, držeći ih kao svoju posebnost. No u isto vrijeme je zanemarivao Boga kojega je trebalo i takvim običajima počastiti. Za farizeje i pismoznance poštivanje običaja i predaja je bila prigoda da dokažu vlastitu nadmoć nad drugima, te su im isti u biti bili povod za moguće razdore, kao što je u ovom slučaju bilo s Isusovim učenicima. Oni su nisu trudili oko toga da srce naroda uzdižu k Bogu, već su bili čuvari predaja bez sadržaja, od čega u konačnici nije bilo neke posebne koristi za dobrobit naroda.
Nešto slično događa se i nama kad pogledamo postotke i broj onih koji se nazivaju kršćanima samo zato jer održavaju božićne i uskrsne običaje, napose one koje se tiču stola i jela ili eventualno drugih narodnih predaja. U održavanju nekih običaja tako smo revni do mjere da se govori više o tim običajima nego o Božjim otajstvima koja se slave i iz kojih su nastali lijepi običaji. A onda opet neki vjernici su spremni sitničavo zamjerati onima koji ne čuvaju običaje, te s uvjerenjem zastupati tezu o propasti naroda, uvjereni kako je istinita ona narodna poslovica: Bolje da propadne selo, nego običaj. Negdje u drugi plan kod takvih ljudi ide pitanje o osobnom unutarnjem duhovnom životu, a više se ističe problem vjernosti običajima i predajama starijih naraštaja koje su oni uredno i slijepo slijedili.
Isus, međutim, nije tako razmišljao niti razmišlja. On običajima ljudskim nije pridavao toliku važnost, niti je htio da njegovi učenici troše previše vremena i snage na te iste običaje. Isus nije bio za to da se usredotoče na običaje koji ne dotiču dušu i ne izlaze iz dubine duše. Nije htio da stvaraju običaje koji nemaju veze s Bogom i sa zajedništvom s njime. Nije mu bilo stalo do održavanja ljudskih formi koje ništa ne znače za duhovni rast i vječni život. Takvi običaji i predaje dolaze i odlaze s vremenom, a Isus je htio da njegovi učenici razvijaju i njeguju sadržaje koji znače i jamče za život vječni. A oni dolaze iz čista srca, to jest iz srca Bogom očišćena i po sebi su neprolazne vrijednosti. Zato ni danas ne bi Isus bio sklon tome poticati nas da održavamo izvanjske narodne i obiteljske predaje i običaje, a da u međuvremenu zanemarimo duhovnu sastavnicu života kao da je beznačajna. Isusu je stalo da ćudoredan i krepostan život za svakog pojedinca i za narod bude srce svih predaja, jer se samo na iskrenoj vjeri i zajedništvu s Bogom može graditi budućnost.
Nije stoga čudo da je potom ukazao na grijeh kao glavnog uzročnika razdora u ljudima i među ljudima. Život u grijehu očituje duhovni nemar za Boga, a i za sebe samoga, te je dvolično ulagati novac, vrijeme i snagu u očuvanje izvanjskih tradicija i običaja, zanemarujući u isto vrijeme ovo duhovno unutarnje središte koje daje smisao svemu. U današnjem vremenu živimo u praktičnom bezboštvu, ne pročišćavamo svoje misli i osjećaje od grijeha, ne čuvamo vlastite riječi od psovke i laži, ne ustručavamo se od prijevara i krađa, ne čuvamo nepovredivost braka i svetost obitelji, kršimo nedjelje i blagdane, izrabljujem i varamo jedni druge gdje stignemo, a navodno smo Božji i vjernički narod koji radi na očuvanju mnogih vrijednih običaja i predaja kao bitne sastavnice svoga identiteta. Jasno je, stoga, zašto je Isus nazvao to nezdravom dvoličnošću na kojoj se ne može graditi budućnost.
Bili bi ipak mnogo bolje kad bismo se odlučili čuvati bogobojaznost i bogoštovanje, jer je to osnovna sastavnica našeg identiteta. Naš narod bez iskrenog štovanja Boga neće se održati na povijesnoj vjetrometini, bez obzira koliko običaja čuvao i sačuvao. Isus je zato da se čuva ‘selo a ne običaj’, to jest da se čuva srce – duhovno središte pojedinca i naroda. On je za to da se čuva nacionalne i obiteljske vrijednosti koje izviru iz Božje riječi i njegova Zakona, a ne one koje mi i naše pomodarsko društvo proizvoljno stvaramo. On je za to da se čuva život svakog pojedinca, da se njeguje vjernost i uzajamno poštivanje. On je za supružničku i bračnu vjernost i predanje, te ja za zauzet odgoj djece u obiteljima. Jednom riječju, on je za narod čista srca, jer samo takav narod ima budućnost. Samo ako budemo narod koji čuva predaje Božje, on što nam je sam Isus prenio od Oca, onda ćemo biti na pravom tragu života, te će biti nebitno koliko puta dnevno peremo ruke, te što i iz kakvih zdjela blagujemo. Jer ako ne budemo živjeli kao Božji narod, propast će i selo i običaji. Trudimo se stoga ozbiljno prihvatiti Kristovu riječ i truditi se srcem biti blizi Bogu, da nam ne bude život uzaludan, već bremenit i plodan svakim Božjim darom već sada na zemlji, dok ne dođe do blažene vječnosti.
Piše: Dr. Ivan Bodrožić (Svećenik i profesor patrologije na KBF-u u Zagrebu i urednik stranice patrologija.com)
Izvor: patrologija.com
Dodajte komentar