Karmel Iz života Karmelskog Reda Blaženi siromasi duhom
Iz života Karmelskog Reda

Blaženi siromasi duhom

U blaženstvima izrečenima u propovijedi na Gori, Gospodin nam je pokazao sliku savršenog kršćanina, kojoj ljudska duša treba težiti na zemlji, kako bi bila zrela za nebo. I na početak – kao temelj svega ostaloga – On postavlja siromaštvo duhom.

Spasitelj puno puta ponavlja i visoko uzdiže slobodu od vanjskog posjedovanja, kao neophodnu za onoga koji želi zadobiti Kraljevstvo nebesko. On je savjetovao bogatog mladića da razda cijelo svoje imanje siromasima.

On je opasnost od bogatstva opisao drastičnom slikom deve kojoj je lakše proći kroz iglene uši, nego bogatašu da uđe u Kraljevstvo Božje. Uvijek postoji opasnost od vanjskih blaga – težnja da ih se pridobiva, radost zbog njihovog posjedovanja, briga za njihovo čuvanje – da zavladaju srce i da prizemlje njegov polet Bogu. Jer „nitko ne može služiti dvojici gospodara.” Međutim nije rečeno, da je sama činjenica da je netko vanjski siromašan, dovoljan uvjet za slobodu srca. U biti sama činjenica nedostatka vanjskih blaga može se pokazati opasna, ako vanjska blaga nisu i unutarnje napuštena i ako težnja prema njima još uvijek vlada srcem. Nerijetko se događa da se misli produžavaju baviti njima i to može dovesti do željâ koje daju povod teškom grijehu.

Zbog toga blaženi duhom će biti proglašeni oni čije srce je slobodno od svake navezanosti na zemaljska dobra. Takvo siromaštvo duhom može postići i onaj koji se izvana nije lišio svega posjedovanja. Neophodno je samo „da posjeduješ kao da ne posjeduješ”. Trebaš se naučiti da ne stišćeš rukama ono što posjeduješ, nego da si uvijek spreman to podijeliti. Međutim, smisao „siromaštva duhom” nije jedino u pravilnom odnosu prema vanjskim dobrima.

U liturgiji Crkve Evanđelje o blaženstvima čita se na blagdan Svih svetih. Tekst je objašnjen u čitanju časoslova u 3. nokturna gdje se čita govor sv. Augustina u kojemu on objašnjava govor na Gori. U tome govoru blaženstva se povezuju s darovima Duha Svetoga, a siromaštvo duhom povezuje se sa strahom Božjim koji je početak mudrosti. U odnosu na težnju prema zemaljskim dobrima on donosi riječi Propovjednika: „Sve je ispraznost i rastjerivanje vjetra”. Rastjerivanje vjetra označava drskost i oholost. Obično se za ohole kaže da je njihov duh napuhan, i s pravom jer „spiritus“ znači i vjetar. Ali tko ne zna da oholice još nazivamo “napuhanima”, kao vjetrom ispunjene? Zato i kaže Apostol: znanje napuhuje, ali ljubav izgrađuje. Zbog toga se podrazumijeva da su siromasi duhom oni koji su ponizni i bogobojazni jer njihov duh nije napuhan. Ako duša teži najvišoj mudrosti, tada njezino blaženstvo ne bi smjelo početi ničim drugim doli siromaštvom u duhu. Ipak, početak mudrosti je strah Božji jer zapisano je da je oholost početak svakom grijehu. Oholice, pak, teže i vole zemaljsko gospodstvo.

Prema ovom shvaćanju siromašni duhom su oni, koji se u ljudskim spoznajama, ljudskoj pameti i ljudskoj mudrosti ne smatraju velikima. Zbog vanjštine koju posjedujemo, a isto tako i zbog prirodnih darova duha, duša može lako biti time zarobljena i zaustavljena na putu prema nadnaravnom i vječnom. Težnja za znanjem dovodi čovjeka u opasnost da bude zamagljen. To je nešto što čovjeka neumorno pogoni prema naprijed, tako da on ne može pronaći mir i pokoj. Onaj koji prirodno znanje smatra nečim velikim, nakon što bi ga pridobio, on bi sebe smatrao velikim i smatrao bi se uzvišenim nad onima koji su „duhom siromašni“. Preveliko pouzdanje u ljudski razum lako vodi skretanju od nadnaravnog Izvora vjere koji je, prema sv. Tomi Akvinskom, početak vječnog života u nama. I tako je onima koji su “bogati” u zemaljskoj mudrosti teško ući u Kraljevstvo Nebesko. Nasuprot njima, prostodušni koji znaju da ništa ne znaju, koji znaju da sami od sebe ništa ne mogu znati, ponizno će podići pogled prema Nebu, da bi zadobili darove koje sami sebi ne mogu zadobiti. Poradi toga je i Krist slavio Oca jer je objavio siromasima i malenima tajne Kraljevstva Nebeskoga.

No, kao i pri posjedovanju vanjskih blaga, tako i činjenično neposjedovanje duhovnih blaga – sposobnosti i znanja – ne označava odmah i slobodu od njih. Onaj koji tuguje zbog nedostatka talenata ili mogućnosti za obrazovanjem i uspoređuje se s onima kojima je to dano, taj je vezan bogatstvom uma ništa manje od onoga koji ga posjeduju i pogled mu je zatvoren za Vječnu Svjetlost koja obogaćuje duh više negoli bi to mogla bilo koja zemaljska mudrost ili znanost. Koga zraka milosti pogodi, taj prepoznaje da je sve ljudsko znanje tek sitnica, te da nam ne može pružiti Jedno potrebno. Čovjek pogođen zrakom milosti, više ne može biti ponosan na svoje znanje, te se više ne usmjerava isključivo ka zemaljskom znanju. On će biti rado spreman svu znanost i sve znanje svijeta odbaciti, ne bi li zadobio komadić nebeske mudrosti, ali isto tako, bit će spreman, ako je Božja volja, svoje darove i svoje znanje upotrijebiti na svim prirodno-znanstvenim poljima, ili na nekom drugom polju duhovnog djelovanja i nauke, u svrhu spasenja čovjeka i na slavu Božju. Tek kad svoj pogled skrene na “unum necessarium”, i kad se u potpunosti, kako u djelima, tako i u življenju, preda njemu da ga vodi, tada može i najveći učenjak biti istinski skroman i ponizan, a samim time biti i istinski siromašan u duhu, poput neuke seljanke.

Dvjema skupinama ljudi je Spasitelj, za vrijeme Njegova zemaljskog života, bio okružen: siromasima, to jest skromnima, i raskajanim grešnicima. Dvije su skupine ljudi kojima se Spasitelj oštro suprotstavljao: pismoznancima i farizejima koji su bili blizu oholima zbog svoga znanja i kreposti koje su ih napuhavale jer su se smatrali „pravednima“. Vjerovali su da su njihove „zasluge“ bogatstva koja im vječno osiguravaju ulaz u Kraljevstvo Božje i poradi čega se Boga više nisu bojali. Oni čine ono što se prema predaji smatra dobro i pravedno, te s prezirom gledaju na sve one koji čine drugačije. S neumoljivom oštrinom ih je Isus opisao: oni mole i poste da bi bili viđeni od ljudi; oni daju zavjetne darove za Hram dok njihovi roditelji gladuju; pristupaju Gospodinu, ali ne da bi ga hvalili, niti da bi Ga ijednom molili za milosrđe, jer oni u svojoj samouvjerenosti smatraju da im Njegovo milosrđe nije niti potrebno. Kod njih milost ne pronalazi ulaza. S druge strane, carinik koji se poradi tereta svojih grijeha svinuo i koji se nije usudio niti pogledati prema nebu, i koji ne zna reći drugo doli “Gospodine, smiluj se meni, grešniku.”; on opravdan odlazi u svoj dom. On je istinski siromašan u duhu, prosjak pred Gospodinom. On u sebi ne nalazi ništa što bi mogao priložiti u svoju zaštitu osim bijede grešnosti. Za tu bijedu nema pomoći, osim u Milosrđu Božjemu. Pouzdajući se u Milosrđe, on se usudio ući u hram. “Srce raskajano i ponizno Bože nećeš prezreti.” U ovakvo srce, koje se Bogu predaje kao prazna posuda, može se uliti milost. Pred Bogom smo svi takvi prosjaci. Čak ni onda kad Onaj koji “istražuje srca i bubrege” u nama nađe nešto što bi mu se moglo dopasti, ipak ne možemo se pohvaliti da imamo nešto što nismo primili. Ako se pridobivanje i posjedovanje čak i vanjskih blaga i duhovnih sposobnosti ne duguje jedino vlastitim nastojanjima, nego Bogu, koji očinskom blagošću pritječe i čini mogućim izvršavanje djelâ koje mi činimo, koliko više je to u životu milosti gdje je Bog prvi i posljednji i koji daje i želju i ispunjenje. Božji je dar i onda kada možemo bilo koje dobro nazvati našim vlastitim. Njegovoj pomoći dugujemo ako uspijemo sačuvati Njegove darove. Dakle, uistinu smo svi siromašni. Važno je da prepoznamo to naše siromaštvo i prihvatimo li ga i duhovno, tada nam ono otključava Kraljevstvo Nebesko.

Zbog oholosti je teško prepoznati i priznati da mi, sami od sebe, nismo ništa i nemamo ništa. Kad netko, tko je u bogatstvu odrastao preko noći sve bogatstvo izgubi, kad knezovi bivaju zbačeni s prijestolja, kad čovjeka cvjetajućeg zdravlja i radne snage teška bolest iznenada iščupa iz njegovog kruga djelovanja i osudi ga na ne djelovanje, kad moralno jak čovjek koji vjeruje da je nadrastao svako iskušenje padne – tada, u svakom od ovih slučajeva, spoznaja vlastitog siromaštva dovodi pojedinca do ruba očajanja. Tko se pak ohrabri da pogleda ravno u oči vlastitu ništavnost, taj će vidjeti kako se iza visokih stijena nazire beskrajni i vječni bitak. Moćna ruka, koja obara pojedinca s njegove umišljene visine, dovoljno je snažna ponovno ga podići. Ona je dovoljno bogata tisućostruko mu nadoknaditi što mu je oduzela. Tek kada odluči prihvatiti tu ruku, spoznat će da je to ruka dobrog Oca; on će postati djetetom koje se voljno prepušta vodstvu jer je svjesno da Otac poznaje put, kojega dijete ne poznaje. On će Ocu prepustiti brigu o svom životu jer shvaća da sam nije u stanju pravilno skrbiti o samome sebi. Iznova će se diviti i biti zahvalan jer će shvatiti da je to najbolje za njega. Nada njim će se nadviti takva skrivenost, sigurnost i smirenost, mir kakav prije nikada nije spoznao. Kraljevstvo Nebesko je njegovo – ne samo kao nešto što mu je obećano u budućem životu, već nešto što je već započelo, predvorje i zalog buduće slave. Koliko s većom odlučnošću se odrekne samoga sebe, koliko više se poput djeteta preda Bogu, tim više će “kušati i vidjeti kako je sladak Gospodin”.

Kraljevstvo Nebesko, na kojemu siromašni u duhu imaju udjela već na zemlji, jest mir. Pošto ništa drugo ne žele, osim onoga što im je Bog već odredio, jer je Božja volja ujedno i njihova volja, tako između Boga i njih više nema sukoba ni pobune; jer oni su već ušli u Njegov mir. Pošto više ne teže za ničim što pripada drugim ljudima, dapače, i ono što im se daje rado prepuštaju drugima; jer sebe više ne smatraju pametnima nisu skloni suprotstavljati svoje mišljenje mišljenjima drugih, tako su i isključeni iz svake moguće svađe. Sigurno mogu doći u položaj da moraju drugoga u nečemu odbiti – ali odbiju li molbu, i smatraju li tuđe mišljenje pogrešnim, to nije radi njihove stvari, nego to čine jer zastupaju Božansku Istinu i Njegovu volju. I jer su uvjereni da su učinili ono što je ispravno, i da je to najbolje i za onoga koji se tome protivi, oni i dalje nastoje zadržati nenarušeni mir s tom osobom, bez obzira na vanjštinu koja možda tako ne djeluje.

Kraljevstvo Nebesko se sastoji u tome da, bez obzira što oni koji ga obitavaju ništa nemaju, sve posjeduju. Kao djeca Božja oni imaju pravo na sve što Ocu pripada. Znaju da im ništa ne nedostaje, da su hranjeni poput ptica nebeskih i odijevani poput poljskih ljiljana. Dakako, može se dogoditi da ponekad ne znaju od čega će narednog dana živjeti, ali uvijek i iznova im se sve u pravi čas providi. I neiscrpno bogatstvo nebeskog Oca njima, kao i drugima, stoji na raspolaganju. Stotine tisuća su prošle kroz ruke onih, koji niti jedan pfenig nisu nazvali svojim, te su preko njihovih ruku stigle do najpotrebitijih. I iz vječnog izvora ljubavi i radosti oni su uspravili nebrojene koji su bili pognuti, te ih učinili snažnima i radosnima.

Kraljevstvo Nebesko je ponajprije život u Bogosinovstvu: ta blažena spoznaja da smo zbrinuti beskrajnom dobrotom i nepromjenjivom ljubavi, ljubavi Oca koji zna za sve naše potrebe, te za svaku ima lijeka, Oca kod kojeg nalazimo utjehu u svakoj patnji, čije je beskrajno Milosrđe neumorno oprostiti nam, koji nam u izobilju nadoknađuje sve ono što su nam drugi ljudi učinili. Spoznati tu Očinsku ljubav, uvijek na drugi i dotad nepoznat način, to je naše blaženstvo na Zemlji. Mi sada Boga još uvijek ne gledamo licem u Lice, kao što nam je obećano, ali da dozvoljava da Ga pronađu oni koji Ga traže svim srcem, to znamo već sada.

Oni koji su svoja srca ispraznili od svega onoga što sprečava Gospodina da u nj uđe, njima On uvijek daje da Ga bogatije i dublje upoznaju. On sam nalazi oslonac u njihovim srcima i čini ih svojim Kraljevstvom. Oni koji Gospodina traže, nalaze Ga na svim svojim putevima. Sve stvorenje nosi Njegov trag, sudbina ljudi i događanja u svijetu otkrivaju Njegovu skrivenu vlast. Ali duša koja se naučila povlačiti se u sebe i kontemplirati, najsigurnije Ga pronalazi u sebi. Ovaj put u nutrinu je put svakog mistika, a sv. Terezija ga je neusporedivo opisala u svojoj knjizi “Zamak duše”.

Sv. Augustin potiče na to ovim riječima: Noli foras ire, intra in te ipsum; in interiore homine habitat Veritas. (Nemoj izlaziti van, uđi unutra u sebe; u nutrini čovjeka stanuje Istina.)

sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein)

Foto: pixabay.com

Svjetlo Vjere

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.