Vjera Crkva Bitne oznake Crkve (1)
Crkva Vjera

Bitne oznake Crkve (1)

U bilo kojoj raspravi o Crkvi katolik bi trebao biti u prednosti time što počinje od Biblije budući da su se autori Novoga zavjeta dobrano pomučili kako bi opisali Crkvu koja će biti normativna i mjerodavna za sve buduće naraštaje – a ta Crkva uvelike nalikuje našoj. Navest ćemo tek nekoliko primjera te sličnosti koji opet, s druge strane, upućuju na mnoge druge primjere. Kako možemo prepoznati pravu Crkvu Isusa Krista? Crkveni su oci u četvrtome stoljeću na temelju biblijskoga svjedočanstva naveli četiri bitne oznake Crkve: ona je jedna, sveta, katolička i apostolska.

Crkva je jedna

Sv. Pavao naglašava da je, kao što je samo jedan Gospodin i jedan Bog, isto tako i „Jedna vjera! Jedan krst“! (Ef 4,5). u više navrata Crkvu opisuje kao „jedno Tijelo“ poistovjećeno s Isusovim vlastitim tijelom, s njegovom cjelovitošću i jedinstvenošću (usp. Rim 12,5;1 Kor 10,17; 12,12-13; Ef 2,16; 4,4; Kol 3,15). Pavao priznaje da je kršćana mnogo i da se razlikuju, ali inzistira na jedinstvu Crkve i to jedinstvo definira u sakramentalnim pojmovima: „Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni (…) I svi smo jednim Duhom napojeni“ (1 Kor 12,13). kršćani su objedinjeni zajedničkim krštenjem i euharistijom. Bog je obdario Crkvu tako snažnim milostima da čak i anđeli vide kako se po Crkvi ispunja Božji naum (usp. Ef 3,10).

Neki prigovaraju da je ova „Crkva“ čisto duhovna ili tek stvarnost u prenesenu značenju. Međutim, čini se da Pavao tako ne misli kada govori o Crkvi kao o „tijelu“ Kristovu budući da je tijelo vidljivi dio bića obdarena dušom. Da je Pavao poželio opisati čisto duhovnu Crkvu, mogao ju je nazvati „dušom“ Kristovom, ali vrlo vjerojatno ne bi odabrao nazvati je „tijelom“ – posebno s toga što je riječ o prevladavajućoj slici u njegovom tekstovima.

Ako „tijelo“ ima ikakvo preneseno značenje, tada ono mora biti oznaka za vidljivo jedinstvo. I sam je Isus izrazio svoju iskrenu želju za jedinstvom Crkve. Aludirajući na mnoge starozavjetne tekstove obećao je: „i bit će jedno stado, jedan pastir“ (Iv 10,16).

Možemo biti sigurni da ni Isus ni Pavao nisu imali na umu jedinstvo koje zanemaruju razlike. Upravo suprotno, Pavao kaže: „Zaklinjem Vas braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja“ (1 Kor 1,10).

Jedini kandidat za takvo jedinstvo jest Katolička Crkva koja nadilazi sve etničke, nacionalne i kulturne granice. Ona je jedino kršćansko tijelo koje ispovijeda jednu vjeru, nepodijeljenu, nepromijenjenu, po cijelom svijetu i tijekom svih vremena. S druge strane, oni odijeljeni kršćani koji ispovijedaju „samo Pismo“ umnožili su vjeroispovijesti na desetke tisuća. A ta se kršćanska tijela razlikuju jedno od drugoga u ključnim stvarima kao što su narav, pokajanja, značenje karizmatskih darova, prikladna dob za primanje krštenja i najprikladnija učestalost primanja svete pričesti, moralnost pobačaja i eutanazije, narav i uloga klera, pa čak i dan u tjednu u koji bi kršćani trebali održavati bogoslužje. Mnoga od ovih tumačenja uzajamno su protuslovna i isključiva. Velike zajednice poput luteranske i baptističke u temelju se razilaze u pitanju naravi sakramenata. Je li moguće da je takva zbrka ono na što su Isus i sv. Pavao mislili pod crkvenim jedinstvom?

Usporedite ove mnoge vjeroispovijesti s Crkvom Novoga zavjeta – ujedinjenom Crkvom  unutar koje se „crkve“ dijele u zemljopisnom smislu, ali nikada u pitanju vjeroispovijesti ili nauka. Takva je vrsta raznolikosti nepoželjna. Jedina alternativna kršćanska skupina na koju nailazimo jesu nikolaćani koje se osuđuje upravo zbog njihovih odstupanja u nauku (usp. Otk 2,15).

Izvan Katoličke Crkve natječe se mnoštvo glasova i svi oni Bibliju svojataju kao potvrdu za svoje tvrdnje. U Katoličkoj Crkvi, međutim, imamo jedan glas, Kristov glas tijekom vjekova.

Crkva je ostala ujedinjena puna dva tisućljeća i na svim naseljenim kontinentima. Opis Crkve koji nalazimo u Djelima apostolskim doista se mogao napraviti u bilo kojemu trenutku crkvene povijesti i bilo gdje na Božjoj zemlji: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama“ (Dj 2,42). gdje god je Katolička Crkva, ljudi se okupljaju kako bi čuli apostolski nauk i bili zajedno u lomljenju kruha, izgovarajući ustaljene molitve.

Ovo pak ne znači da Katolička Crkva u svojim redovima nema gunđala, pobunjenika, odmetnika i grješnika. Međutim, Crkva i dalje ostaje jedna usprkos različitim ljudima kakve susrećemo na tim istim stranicama Djela apostolskih – ljudima poput Ananije i Safire (usp.Dj 5,1-11), Šimuna čarobnjaka iz Samarije (usp. Dj 8,9-24) i njima sličnih. Prisjetite se i pokvarenih vjernika koje Pavao spominje u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima.

Crkva je božanska, ali je i ljudska. U ovome se krije otajstvo njezina otjelovljena života. Kada se Bog utjelovio, njegovo je raspeto tijelo bilo prekriveno prljavštinom i pljuvačkom. U svakome razdoblju povijesti grješnici unutar Crkve (a svi smo grješnici) prljavština su na Tijelu Kristovu.

Katoličko nam iskustvo govori da čak i grješnici svjedoče o jedinstvu Crkve! Romanopisac James Joyce dao je Katoličkoj Crkvi poprilično slavan nadimak“HCE“ što stoji „Here Cames Everybody“ (Ovamo svi dolaze, nap.prev.).

Ovdje je važno istaknuti riječ „otajstvo“ zato što je to još jedna riječ koju sv. Pavao primjenjuje na Crkvu (usp. Ef 5,32). otajstvo je nešto skriveno, nešto što se može spoznati samo vjerom. Kada pogledamo Crkvu, vidimo i čujemo njezin ljudski element, društveni fenomen. Međutim, očima vjere, mi, poput Pavla, moramo razaznati jedno istinsko otajstvo, jedno i jedino „tijelo Kristovo“. To znači priznati nešto što nije opazivo tjelesnim očima. To je stvar nadnaravne vjere.

 

Uredio: Siniša Tumbas Loketić

Tekst je preuzet iz knjige Razlozi za vjerovanje, Scott Hahn

link: http://verbum.hr/knjige/razlozi-za-vjerovanje-6416/

 

Siniša Tumbas Loketić

Rođen u Subotici 10. ožujka 1987. godine. Kršten je u župi Isusova uskrsnuća u rodnom gradu. Nakon srednje Politehničke škole u Subotici upisuje Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu. Za đakona je zaređen u Subotici 5. listopada 2014. godine, a za svećenika 6. travnja 2015. zaredio ga je mons. Ivan Penzeš. Obavljao je dužnost župnog vikara u Novom Sadu do svibnja 2016. god. od kada preuzima dužnost upravitelja župe Presvetog Trojstva u Selenči. Tokom godinu i pol dana boravka u Novom Sadu gdje je bio kapelan, uređuje emisiju za mlade "Na slobodu pozvani" na valovima Radio Marije. Jedan je od osnivača i urednika katoličke internet stranice www.svjetlo-vjere.com. Dužnost glavnog urednika katoličkog lista "Zvonik" preuzima 6. studenoga 2016. godine, a uređuje ga do travnja 2018. godine kada glavnim urednikom biva imenovan vlč. Vinko Cvijin.

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.