Vjera Crkva Askeza i redovništvo u staroj Crkvi
Crkva Vjera

Askeza i redovništvo u staroj Crkvi

Kršćansko redovništvo se može shvatiti samo ako se polazi od biti  kršćanstva i Crkve i u njemu se nalazi deo nepatvorenog samoostvarenja Crkve. Svoje podrijetlo zahvaljuje  Evanđelju. Ono želi da u nasljedovanju Krista ostvari posvemašnje predanje Bogu i to time što će slijediti tri ”evanđeoska savjeta”. ”Ako dakle tko hoće ići za mnom, neka …uzme svoj križ i neka me slijedi! Tko hoće  sačuvati svoj život, izgubiće ga, a tko izgubi život svoj radi mene, naći će ga. Što koristi čovijeku da dobije sav svijet a izgubi svoj život?”( Mt 16,24). Postojati samo za Boga i živjeti od njegove svete karizme (=milosti) cilj je tog Kristovog nasljedovanja. Da bi to postigli i da se na tom putu ničim ne bi dali zadržati, pojedini se Kristovi učenici odriču svoje imovine (siromaštvo), svog tijela i obiteljske sreće (celibat, odricanje od braka za volju kraljevstva nebeskog) i svog vlastitog ja (poslušnost, podložnost drugima). Neki to više rade a neki manje – u Evanđelju nije postavljena apsolutna mjera. Samo onom ”koji to može razumijeti” (Mt 19,12) savjetuje se potpuno predavanje – savjetuje se a ne nalaže! Spasenje postoji za sve. Gde bi završio svijet kad bi se samo malo njih moglo spasiti? Crkva je dovoljno široka, imajući mjesta i za jedne i za druge: i za askete koji teže za savršenošću, i za slabe i za malene, koji jednako trebaju postići spasenje. Crkva sa jedne strane potiče težnju za savršenošću ali se to ne protivi njezinoj zadaći da se sa svom svojom ljubavi bude spremna i za ljudske mase. A naprotiv, svaka bi jednostranost značila nijekanje njene obavezne zadaće da spašava – to bi bila hereza. Ništa  ne šteti toliko Crkvi  koliko ono što je čini sitnom i uskom. U prvim stoljećima je postojala velika opasnost da Crkva postane uska. Tada su se pojavili ljudi – askete koji su bili puni zanosa i predanja, na putu ka savršenosti. Bile su to duboko religiozne i karizmatične osobe, sposobne da povedu druge, puni idealizma. Ovi ljudi su bili u službi zajednica i predstavljali su uzore drugima.

Crkva treba askezu i redovništvo  – ona živi crpeći iz njih i od njih uvijek nanovo snagu da se održi i da radi u svijetu i za svijet. Usprkos svojoj otvorenosti prema svijetu i prisnosti sa stvarima koj je Bog stvorio, Crkva se ni jednog momenta ne smije svijetu sasvim predati. Zadatak redovništva se sastoji u tome da onu odmaknutost od svijeta koja je potrebna svemu što je kršćansko, predstavlja i predočuje svojim životom kao uzor. U tome nema ni neprijateljstva prema svijetu niti bega pred njim, već je to jednostavno bitna crta kršćanskog samoostvarenja u Crkvi. Redovništvo mora tu zadaću ispunjavati u svim vremenima jer se Crkva uvijek nalazi u opasnosti da se izgubi u svijetu. To iskušenje je bilo najveće u 4. stoljeću, nakon ”Konstantinovskog preokreta” kada se probudila ogromna vjerovjesnička težnja da se svijet prožme kršćanskim duhom. Najbolji među tadašnjim kršćanima osjećali su obavezu da se u sebi uzdignu do svetosti prema rečima Evanđelja. U kršćanskim asketama i redovnicima oživjelo je nešto od prakršćanske harizme, oduševljenja i eshatološki usmjerene pobožnosti prvih vremena. Onaj tko pročita  živote svetog Antuna pustinjaka i svetog Pahomija, obojjice ”utemeljitelja” monaštva, začudiće se kad u tim oporim asketskim likovima otkrije neobično prijazne, prema bližnjima popustljivei darežljive ličnosti, duboko srdačne i iskrene. Religiozna dinamika monaštva je poticala one snage potrebne da se ispuni zadatak Crkve tog vremena.

Različiti oblici monaškog života su istovremeno nastajali u više pokrajina kršćanskog Istoka – Egiptu, Siriji, Palestini i Maloj Aziji. U Egiptu su dijelovali anahoreti (ana + horeo = onaj tko živi u osami) ili eremiti (eremos = pustinja). U početku su živjeli blizu sela i gradova, a kasnije su se sve više pomicali prema pustinji. Kao prvi pravi pustinjak spominje se sveti Pavao. Pouzdanije je ono što znamo o Antunu, pustinjaku čiji je životopis napisao sveti Atanazije.  Zahvaljujući ugledu Atanazija Velikog, ali i svetačkom liku samoga Antuna, ovaj veliki pustinjak postat će ocem monaha na Istoku i na Zapadu. Učenici koji su se oko njega okupljali sve više su se i međusobno povezivali.  Cenobitizam (koinos = zajednički + bios = život) je monaštvo u kome braća žive zajedno kao jedna obitelj. Začetnik mu je Pahomije, poganin koji se nakon krštenja povukao u pustinju.  Napisao je “Pravilo”, u kome je u tančine odredio sve što je važno za zajednički život. Po uzoru na prvu kršćansku zajednicu u Jeruzalemu insistirao je na tome da i njegova monaška zajednica bude “jedno srce i jedna duša” i da im “sve bude zajedničko”. Pahomije je ujedinio 9000 monaha u samostanskoj zajednici.

Postojali su različiti oblici askeze povezane sa životom monaha: pojedini samotnici su  živjeli u pećinama,  neki su bili zazidani u ćeliji (reclusi) a neki su stalno lutali (girovagi). Sirija i Mezopotamija postale su poznate po neobičnim oblicima samotničkog života – neki su stalno živjeli u šumi (boskoi), neki na drveću (dendriti), a neki na stupu (stiliti). U Siriji je bio poznat i cijenjen stilita Simeon, koji je na stupu podnosio sve vremenske nepogode i koji je tako živeo 37 godina, do svoje smrti. Bez obzira na sve ove neobičnosti samotničkog života, a katkada i pretjeranosti, sirijski su monasi bili uvijek povezani s mjesnom Crkvom i jednostavnim pukom. Samotišta i cenobiji bili su monaške škole, ali su takođe bile otvorene i za druge. I danas u Gruziji i Grčkoj (Meteori, Atos) postoje monasi koji žive kao stilite i rekluzi.

Primjeri ”radikalnog” opredjeljenja  za Boga iz povijesti Crkve pa sve do današnjih dana, govore o njenom obilnom duhovnom bogatstvu i brizi za spas. Sjetimo se ”podvižnika” iz prvih stoljeća Crkve i svih redovnika koji su posvetili svoje živote crkvi i svojim zajednicama kada se odlučimo za neku pokoru tokom Adventa, Korizme ili svakodnevnog života.

Izvori: A. Franzen: Pregled povijesti Crkve (KS, Zagreb 1993) i www.benediktinci.hr

Uredio: prof.dr.med.Robert Semnic

Robert Semnic

Robert Semnic, liječnik, znanstvenik, profesor radiologije, kateheta
Rođen je u Dubrovniku 20. IV 1966. godine gdje je i kršten. Srednju medicinsku školu i Medicinski fakultet završava u Novom Sadu. U braku je sa Marijom sa kojom ima troje djece: Borisa, Isidoru i Hanu. Bio je zaposlen na Institutu za onkologiju u Srijemskoj Kamenici kao radiolog a kao profesor na Katedri radiologije Medicinskog fakulteta u Novom Sadu do 2016. godine. 1999. godine je diplomirao na Katehetsko-teološkom Institutu u Subotici. Suradnik na Radio Marije u emisiji „Vjera i zdravlje“ 2004. godine. Suradnik je portala www.svjetlo-vjere.com od njenog osnutka a od 2015. godine je suradnik lista "Zvonik", mjesečnika Subotičke biskupije. Od 2016. godine radi u Švedskoj kao radiolog.

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.