Kršćansko redovništvo se može shvatiti samo ako se polazi od biti kršćanstva i Crkve i u njemu se nalazi deo nepatvorenog samoostvarenja Crkve. Svoje podrijetlo zahvaljuje Evanđelju. Ono želi da u nasljedovanju Krista ostvari posvemašnje predanje Bogu i to time što će slijediti tri ”evanđeoska savjeta”. ”Ako dakle tko hoće ići za mnom, neka …uzme svoj križ i neka me slijedi! Tko hoće sačuvati svoj život, izgubiće ga, a tko izgubi život svoj radi mene, naći će ga. Što koristi čovijeku da dobije sav svijet a izgubi svoj život?”( Mt 16,24). Postojati samo za Boga i živjeti od njegove svete karizme (=milosti) cilj je tog Kristovog nasljedovanja. Da bi to postigli i da se na tom putu ničim ne bi dali zadržati, pojedini se Kristovi učenici odriču svoje imovine (siromaštvo), svog tijela i obiteljske sreće (celibat, odricanje od braka za volju kraljevstva nebeskog) i svog vlastitog ja (poslušnost, podložnost drugima). Neki to više rade a neki manje – u Evanđelju nije postavljena apsolutna mjera. Samo onom ”koji to može razumijeti” (Mt 19,12) savjetuje se potpuno predavanje – savjetuje se a ne nalaže! Spasenje postoji za sve. Gde bi završio svijet kad bi se samo malo njih moglo spasiti? Crkva je dovoljno široka, imajući mjesta i za jedne i za druge: i za askete koji teže za savršenošću, i za slabe i za malene, koji jednako trebaju postići spasenje. Crkva sa jedne strane potiče težnju za savršenošću ali se to ne protivi njezinoj zadaći da se sa svom svojom ljubavi bude spremna i za ljudske mase. A naprotiv, svaka bi jednostranost značila nijekanje njene obavezne zadaće da spašava – to bi bila hereza. Ništa ne šteti toliko Crkvi koliko ono što je čini sitnom i uskom. U prvim stoljećima je postojala velika opasnost da Crkva postane uska. Tada su se pojavili ljudi – askete koji su bili puni zanosa i predanja, na putu ka savršenosti. Bile su to duboko religiozne i karizmatične osobe, sposobne da povedu druge, puni idealizma. Ovi ljudi su bili u službi zajednica i predstavljali su uzore drugima.
Crkva treba askezu i redovništvo – ona živi crpeći iz njih i od njih uvijek nanovo snagu da se održi i da radi u svijetu i za svijet. Usprkos svojoj otvorenosti prema svijetu i prisnosti sa stvarima koj je Bog stvorio, Crkva se ni jednog momenta ne smije svijetu sasvim predati. Zadatak redovništva se sastoji u tome da onu odmaknutost od svijeta koja je potrebna svemu što je kršćansko, predstavlja i predočuje svojim životom kao uzor. U tome nema ni neprijateljstva prema svijetu niti bega pred njim, već je to jednostavno bitna crta kršćanskog samoostvarenja u Crkvi. Redovništvo mora tu zadaću ispunjavati u svim vremenima jer se Crkva uvijek nalazi u opasnosti da se izgubi u svijetu. To iskušenje je bilo najveće u 4. stoljeću, nakon ”Konstantinovskog preokreta” kada se probudila ogromna vjerovjesnička težnja da se svijet prožme kršćanskim duhom. Najbolji među tadašnjim kršćanima osjećali su obavezu da se u sebi uzdignu do svetosti prema rečima Evanđelja. U kršćanskim asketama i redovnicima oživjelo je nešto od prakršćanske harizme, oduševljenja i eshatološki usmjerene pobožnosti prvih vremena. Onaj tko pročita živote svetog Antuna pustinjaka i svetog Pahomija, obojjice ”utemeljitelja” monaštva, začudiće se kad u tim oporim asketskim likovima otkrije neobično prijazne, prema bližnjima popustljivei darežljive ličnosti, duboko srdačne i iskrene. Religiozna dinamika monaštva je poticala one snage potrebne da se ispuni zadatak Crkve tog vremena.
Različiti oblici monaškog života su istovremeno nastajali u više pokrajina kršćanskog Istoka – Egiptu, Siriji, Palestini i Maloj Aziji. U Egiptu su dijelovali anahoreti (ana + horeo = onaj tko živi u osami) ili eremiti (eremos = pustinja). U početku su živjeli blizu sela i gradova, a kasnije su se sve više pomicali prema pustinji. Kao prvi pravi pustinjak spominje se sveti Pavao. Pouzdanije je ono što znamo o Antunu, pustinjaku čiji je životopis napisao sveti Atanazije. Zahvaljujući ugledu Atanazija Velikog, ali i svetačkom liku samoga Antuna, ovaj veliki pustinjak postat će ocem monaha na Istoku i na Zapadu. Učenici koji su se oko njega okupljali sve više su se i međusobno povezivali. Cenobitizam (koinos = zajednički + bios = život) je monaštvo u kome braća žive zajedno kao jedna obitelj. Začetnik mu je Pahomije, poganin koji se nakon krštenja povukao u pustinju. Napisao je “Pravilo”, u kome je u tančine odredio sve što je važno za zajednički život. Po uzoru na prvu kršćansku zajednicu u Jeruzalemu insistirao je na tome da i njegova monaška zajednica bude “jedno srce i jedna duša” i da im “sve bude zajedničko”. Pahomije je ujedinio 9000 monaha u samostanskoj zajednici.
Postojali su različiti oblici askeze povezane sa životom monaha: pojedini samotnici su živjeli u pećinama, neki su bili zazidani u ćeliji (reclusi) a neki su stalno lutali (girovagi). Sirija i Mezopotamija postale su poznate po neobičnim oblicima samotničkog života – neki su stalno živjeli u šumi (boskoi), neki na drveću (dendriti), a neki na stupu (stiliti). U Siriji je bio poznat i cijenjen stilita Simeon, koji je na stupu podnosio sve vremenske nepogode i koji je tako živeo 37 godina, do svoje smrti. Bez obzira na sve ove neobičnosti samotničkog života, a katkada i pretjeranosti, sirijski su monasi bili uvijek povezani s mjesnom Crkvom i jednostavnim pukom. Samotišta i cenobiji bili su monaške škole, ali su takođe bile otvorene i za druge. I danas u Gruziji i Grčkoj (Meteori, Atos) postoje monasi koji žive kao stilite i rekluzi.
Primjeri ”radikalnog” opredjeljenja za Boga iz povijesti Crkve pa sve do današnjih dana, govore o njenom obilnom duhovnom bogatstvu i brizi za spas. Sjetimo se ”podvižnika” iz prvih stoljeća Crkve i svih redovnika koji su posvetili svoje živote crkvi i svojim zajednicama kada se odlučimo za neku pokoru tokom Adventa, Korizme ili svakodnevnog života.
Izvori: A. Franzen: Pregled povijesti Crkve (KS, Zagreb 1993) i www.benediktinci.hr
Uredio: prof.dr.med.Robert Semnic
Dodajte komentar