Započeo bih konstatacijom da biti intelektualac nije samodovoljni statusni simbol niti je riječ o snobovskoj pozi unutar društva, već o osobnoj misiji za dobrobit sebe i drugih. K tome bih podsjetio da riječ ″intelektualac″ dospijeva od latinskoga pojma ″intellectus″, koji prevodimo na hrvatski kao ′um′ (dok lat. ″ratio″ znači ′razum′). Intelektualac je dakle pozvan umno se koristiti svojim umskim sposobnostima, marno i svrsishodno. A glede obrazovnoga stupnja valja kazati da biti intelektualac nije uvjetovano visokoškolskom odnosno fakultetskom naobrazbom – u suprotnom ne bismo intelektualcima imali smatrati, između ostalih, naše značajnike Nikolu Teslu, Antuna Gustava Matoša i Miroslava Krležu, jer nikada nisu završili studij te stekli visokoškolsku diplomu.
Na pitanja tko je intelektualac, što je za intelektualca konstitutivno, što podrazumijeva biti intelektualac, možemo odgovoriti ako se povedemo za metafizičkim načelom znamenitoga dominikanca sv. Tome Akvinskoga, načelom koje na latinskome glasi ″agere sequitur esse″, što znači da djelovanje slijedi bitak, tj. da se iz načina djelovanja može iščitati bît onoga koji djeluje.
U tome je smislu jedan drugi dominikanac, koji življaše 6-7 stoljeća nakon sv. Tome, napisao: ″Zar držite da mi mislimo samim razumom? Zar je čovjek samo skup različitih moći koje upotrebljava po volji, jednu za ovo, a drugu za ono? Mi umujemo ′čitavom svojom dušom′, govorio je Platon. A mi ćemo poći još puno dalje i kazati: čitavim svojim bićem. U spoznaji sudjeluje sve što je u nama: od životne ideje do kemijskoga sastava najmanje stanice.″
Citat je to iz knjige ″Kako biti intelektualac: Duh, uvjeti i metode″, koja je u izdanju nakladne kuće Verbum objavljena 2015. u Splitu. Djelo je pod izvornim naslovom ″La vie intellectuelle: Son esprit, ses conditions, ses méthodes″ objelodanio 1921. u Parizu autor Antonin-Dalmace Sertillanges: dominikanac, francuski katolički mislilac, pisac mnogih djela iz područja filozofije, apologetike i duhovnoga života; tomistički filozof, tj. filozof koji je u prvome redu slijedio prebogatu misaonu ostavštinu Tome Akvinskoga. Na ovitku dotičnog Verbumova izdanja između ostaloga čitamo:
″Premda izgleda paradoksalno, u svijetu u kojemu vlada prava šuma informacija sve je manje istinskoga znanja i mudrosti. Stoga je ova knjiga, davno napisana, aktualnija i korisnija nego ikada. U njoj autor, A. D. Sertillanges, jedan od najvećih umova svojega vremena, daje temeljne uvide o intelektualnome životnom pozivu, ali nije riječ o teoretskoj studiji, nego o vrlo praktičnu i svakome korisnu priručniku. U knjizi su tako sadržani praktični savjeti o metodi čitanja, tehnikama pamćenja i pisanja i brojnim drugim vještinama koje pomažu u razvoju i djelovanju istinskoga intelektualca. / U napasti smo pomisliti da je intelektualni život nešto što se zadobije diplomom ili pak iznenadan uvid koji nam dolazi jednoga lijepog jutra. Sertillanges ne poriče da neki uvid može doći na taj način, ali normalan slijed stvari prije će zahtijevati uobičajeno nastojanje da se traži istina, da se spoznaje, da se bude znatiželjan prema stvarnosti. Ovo je knjiga koja nam omogućava da budemo slobodni i neovisni, da spoznajemo i da znamo zašto ne smijemo biti ovisni o medijima ili ideologiji koja često dominira na javnoj sceni. To je knjiga koja nas ne ′uči′ baš znanju, nego nas uči kako se baviti znanjem i kako kontinuirano spoznavati. Knjiga je namijenjena da nas drži punima nutarnjega života, učeći nas kako spoznavati i kako u znanju rasti, nepokolebljivo, strpljivo i svakako kritički.″
Knjiga u devet poglavlja govori o pozivu intelektualca, o vrlinama kršćanskog intelektualca, o organizaciji života, vremenu rada i polju rada. U poglavlju naslovljenom ″Duh rada″ riječ je o gorljivosti u istraživanju, sabranosti, podložnosti istini, širini i osjećaju misterija, a poglavlje ″Priprava za rad″ govori o metodama čitanja i pamćenja te o načinima kako praviti, sređivati i upotrebljavati bilješke. Posljednja dva poglavlja nose naslove ″Stvaralački rad″ te ″Intelektualac i čovjek″.
Autorovi osnovni životopisni podatci kažu da se Antonin Gilbert Sertillanges rodio 1863. unutar kršćanske obitelji u Clermont-Ferrandu. Primivši dominikanske redovničke zavjete dobio je redovničko ime Dalmace odnosno Dalmatius. Filozofiju i teologiju studirao je na Korzici. Godine 1901. imenovan je nositeljem katedre za moralnu filozofiju na Katoličkome institutu u Parizu, gdjeno je predavao više od dva desetljeća. Postavši čuven ne samo po objavljenim djelima nego i po brojnim konferencijama i govorima, primljen je u elitnu znanstvenu ustanovu ″Institut de France″ te je dobio najviše francusko odlikovanje, orden Legije časti. Osim o sv. Tomi Akvinskome pisao je Sertillanges i o suvremenim filozofima i znanstvenicima, primjerice Henriju Bergsonu i Claudeu Bernardu. Među Hrvatima koji su znalački i upućeno pisali o Sertillangesovoj filozofskoj misli, posebno bih istaknuo dominikanca prof. dr. Hrvoja Lasića. Antonin-Dalmace Sertillanges umro je 1948. u gradiću Sallanches u francuskim Alpama.
Dotično Sertillangesovo djelo o duhu, uvjetima i metodama koji su vlastiti pozivu intelektualca, svjetski je poznata knjiga koja je proteklih desetljeća doživjela brojna izdanja na mnogim jezicima. Aktualna je i danas: njezina se vrijednost nadaje neprolaznom. Pripominjem da je ovo Verbumovo izdanje redigirao, dopunio te izvrsnim pogovorom popratio dr. sc. Ivan Zelić. Završavam Sertillangesovim rečenicama:
″Ne dolazimo do istine po onome što je u nama individualno, nego po udioništvu u univerzalnomu. To univerzalno, koje je u isti mah istinito i dobro, ne možemo uvažavati kao istinito, ni tijesno se s njime sjediniti, ni otkriti sve njegove crte i omogućiti da nas potpuno obuzme, ako ga ne upoznamo te ako mu ne služimo isto kao i dobru.″
Izvor i foto: radiovaican.va
Dodajte komentar