Vjera Meditacije 55000000 : 100 = oprošteno!
Meditacije Vjera

55000000 : 100 = oprošteno!

55000000 : 100 = oprošteno!

Poruka prispodobe o gospodaru i dužnicima je jasna i upotpunjuje odgovor na Petrovo pitanje o tome koliko puta treba oprostiti svom bližnjem.

Veličina duga pomaže u shvatanju odnosa. Talenat je mjera za težinu i iznosi blizu 60kg a koristi se za mjerenje dragocjenih metala (zlato, srebro). U monetarnom sustavu se talenat u prispodobi najverojatnije odnosi na težinu srebra i jedan talenat odgovara grubo petnaestogodišnjem radu prosječnog radnika. Kralj u prispodobi potražuje 10000 talenata. Pretpostavlja se da je životni vijek radnika u Isusovo vrijeme bio do 45 godina što bi uključivalo 30 godina rada ili ekvivalent od 2 talenta.

Dakle 10000 x 15 = 150000 godina zarade od rada = rad 5000 radnika

Denar je mali srebrni novčić i predstavlja dnevnu plaću prosječnog radnika. Dug od 100 denara je svakako dug ali ipak nije zastrašujući – plaća za tri mjeseca.

Jedan talenat je jednak vrijednosti od 5475 denara.

 U osnovi je slijedeća ”proporcija” oprosta: Gospodar oprašta dužniku dug oko 55 milijuna denara a ovaj ne oprašta svom drugu dug od 100 denara.

No nije potrebno pretvarati sve ove vrijednosti da bi se zaključilo da i ogromna krivnja i dug nisu ništa u poređenju sa oprostom koji nam pruža Bog i sa njim novi život. Božji oprost je možemo reći ekstravagantan u svom obilju i ”nemerljivo preteže” na svoju stranu kad je na drugom kraju vage težina naših grijeha.

”Oprosti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim” (Mt 6,12). Mera oprosta je mera kako je i nama oprošteno, kaže Isus. Ako ne oprostimo KAKO nam je rečeno, uzalud nam molitva. Primanje i davanje su uvjetovani – “Ako opraštate, i vama će vaš Otac nebeski oprostiti” (Mt 6,14). U objašnjenju koju Isus daje Petru saznajemo da Božije opraštanje nadmašuje i našu potrebu za oprostom i shvatanje veličine oprosta. Samim tim i mi se moramo tako vladati prema onima koji nemerljivo ali zaista nemerljivo manje duguju nama nego što smo mi svojim grijesima bili zaduženi. Oprost leži u biti naše vjere u Boga i u ljubavi prema bližnjemu

A kad kažemo dužnik, ne mislimo samo na one koji nam duguju novac, već i na sve one koji nas dovedu do toga da se bavimo njima, a mi imamo ‘važnijih’ stvari raditi jer se moramo baviti obvezama. Dužnik može biti svaka slabost nekoga pored nas iza koje se otvara potreba da mu priskočimo u pomoć rješavati njegov problem. Dužnik je jednostavno čovjek pored nas koji očekuje našu ljudsku pomoć i blizinu, netko tko je potreban našega strpljenja i razumijevanja. A kad se pored nas pojave takvi ‘dužnici’ koji nam oduzimaju vrijeme i energiju, onda se dogodi da reagiramo burno i naprasito, jer se osjećamo ugroženi u svojim planovima i nastojanjima.

Tako svi mi, manje ili više svjesno i spontano, ljude u njihovim ljudskim potrebama doživljavamo samo kao smetnju. To znači da smo ih svjesni samo funkcionalno, to jest u funkciji naših potreba, ciljeva i planova, a ne kao osobe čija nas ljudskost i prisutnost kao takva obogaćuje. Stoga se i u današnjem društvu, ali i na razini osobnih međuljudskih odnosa, događaju sporovi poput onoga opisanog prispodobom o dvojici dužnika u današnjem Evanđelju. Vidimo, naime, da je bio kažnjen sluga koji se poigravao dobrotom svoga gospodara, proigravši ukazano povjerenje. Ako ga je smatrao vrijednim oproštenja, time ga je smatrao i vrijednim zaduženja da i sam ide i čini slično kao što je učinio i njegov gospodar. Ako imamo strpljenja s drugima, onda smo u prigodi razumjeti potrebe svoje braće, njihove mogućnosti i probleme. Govoreći nam da moramo uvijek i od srca oprostiti, Isus nam ne dopušta da se cjenkamo sa svojom braćom, niti da njihovo ljudsko dostojanstvo mjerimo svojim interesom. Pa čak kad nas povrijede i nanesu nam rane, neophodno je oprostiti, jer samo oprostom liječimo rane. A povrijeđeni ponos ne može biti važniji od pravog unutarnjeg zdravlja, od čista srca i neopterećene duše. Samo takvo srce može imati strpljenja s braćom, može im opraštati i voditi ih do spasenja.

Isus nam ukazuje na Oca nebeskoga kao primjer strpljenja. Kao što je on imao strpljenja s nama i osjećaja za naše potrebe, tako i mi trebamo znati ophoditi se s drugima, baš zato što ni mi sami nismo savršeni i idealni. Nasljedujmo stoga primjer strpljivosti Oca nebeskoga koji ima strpljenja i s našim pogrješkama, kako bismo kao njegova djeca, bez ikakve zemaljske računice, strpljivo radili na spasenju svoje braće.

Uredio: prof. dr. sc. med. Robert Semnic

 

Izvori: workingpreacher.org, vjeraidjela.com (dr. Ivan Bodrožić)

Slika: pixabay uz intervenciju autora

Tagovi

Robert Semnic

Robert Semnic, liječnik, znanstvenik, profesor radiologije, kateheta
Rođen je u Dubrovniku 20. IV 1966. godine gdje je i kršten. Srednju medicinsku školu i Medicinski fakultet završava u Novom Sadu. U braku je sa Marijom sa kojom ima troje djece: Borisa, Isidoru i Hanu. Bio je zaposlen na Institutu za onkologiju u Srijemskoj Kamenici kao radiolog a kao profesor na Katedri radiologije Medicinskog fakulteta u Novom Sadu do 2016. godine. 1999. godine je diplomirao na Katehetsko-teološkom Institutu u Subotici. Suradnik na Radio Marije u emisiji „Vjera i zdravlje“ 2004. godine. Suradnik je portala www.svjetlo-vjere.com od njenog osnutka a od 2015. godine je suradnik lista "Zvonik", mjesečnika Subotičke biskupije. Od 2016. godine radi u Švedskoj kao radiolog.

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.