Vjera Meditacije 55000000 : 100 = oprošteno!
Meditacije Vjera

55000000 : 100 = oprošteno!

55000000 : 100 = oprošteno!

Poruka prispodobe o gospodaru i dužnicima je jasna i upotpunjuje odgovor na Petrovo pitanje o tome koliko puta treba oprostiti svom bližnjem.

Veličina duga pomaže u shvatanju odnosa. Talenat je mjera za težinu i iznosi blizu 60kg a koristi se za mjerenje dragocjenih metala (zlato, srebro). U monetarnom sustavu se talenat u prispodobi najverojatnije odnosi na težinu srebra i jedan talenat odgovara grubo petnaestogodišnjem radu prosječnog radnika. Kralj u prispodobi potražuje 10000 talenata. Pretpostavlja se da je životni vijek radnika u Isusovo vrijeme bio do 45 godina što bi uključivalo 30 godina rada ili ekvivalent od 2 talenta.

Dakle 10000 x 15 = 150000 godina zarade od rada = rad 5000 radnika

Denar je mali srebrni novčić i predstavlja dnevnu plaću prosječnog radnika. Dug od 100 denara je svakako dug ali ipak nije zastrašujući – plaća za tri mjeseca.

Jedan talenat je jednak vrijednosti od 5475 denara.

 U osnovi je slijedeća ”proporcija” oprosta: Gospodar oprašta dužniku dug oko 55 milijuna denara a ovaj ne oprašta svom drugu dug od 100 denara.

No nije potrebno pretvarati sve ove vrijednosti da bi se zaključilo da i ogromna krivnja i dug nisu ništa u poređenju sa oprostom koji nam pruža Bog i sa njim novi život. Božji oprost je možemo reći ekstravagantan u svom obilju i ”nemerljivo preteže” na svoju stranu kad je na drugom kraju vage težina naših grijeha.

”Oprosti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim” (Mt 6,12). Mera oprosta je mera kako je i nama oprošteno, kaže Isus. Ako ne oprostimo KAKO nam je rečeno, uzalud nam molitva. Primanje i davanje su uvjetovani – “Ako opraštate, i vama će vaš Otac nebeski oprostiti” (Mt 6,14). U objašnjenju koju Isus daje Petru saznajemo da Božije opraštanje nadmašuje i našu potrebu za oprostom i shvatanje veličine oprosta. Samim tim i mi se moramo tako vladati prema onima koji nemerljivo ali zaista nemerljivo manje duguju nama nego što smo mi svojim grijesima bili zaduženi. Oprost leži u biti naše vjere u Boga i u ljubavi prema bližnjemu

A kad kažemo dužnik, ne mislimo samo na one koji nam duguju novac, već i na sve one koji nas dovedu do toga da se bavimo njima, a mi imamo ‘važnijih’ stvari raditi jer se moramo baviti obvezama. Dužnik može biti svaka slabost nekoga pored nas iza koje se otvara potreba da mu priskočimo u pomoć rješavati njegov problem. Dužnik je jednostavno čovjek pored nas koji očekuje našu ljudsku pomoć i blizinu, netko tko je potreban našega strpljenja i razumijevanja. A kad se pored nas pojave takvi ‘dužnici’ koji nam oduzimaju vrijeme i energiju, onda se dogodi da reagiramo burno i naprasito, jer se osjećamo ugroženi u svojim planovima i nastojanjima.

Tako svi mi, manje ili više svjesno i spontano, ljude u njihovim ljudskim potrebama doživljavamo samo kao smetnju. To znači da smo ih svjesni samo funkcionalno, to jest u funkciji naših potreba, ciljeva i planova, a ne kao osobe čija nas ljudskost i prisutnost kao takva obogaćuje. Stoga se i u današnjem društvu, ali i na razini osobnih međuljudskih odnosa, događaju sporovi poput onoga opisanog prispodobom o dvojici dužnika u današnjem Evanđelju. Vidimo, naime, da je bio kažnjen sluga koji se poigravao dobrotom svoga gospodara, proigravši ukazano povjerenje. Ako ga je smatrao vrijednim oproštenja, time ga je smatrao i vrijednim zaduženja da i sam ide i čini slično kao što je učinio i njegov gospodar. Ako imamo strpljenja s drugima, onda smo u prigodi razumjeti potrebe svoje braće, njihove mogućnosti i probleme. Govoreći nam da moramo uvijek i od srca oprostiti, Isus nam ne dopušta da se cjenkamo sa svojom braćom, niti da njihovo ljudsko dostojanstvo mjerimo svojim interesom. Pa čak kad nas povrijede i nanesu nam rane, neophodno je oprostiti, jer samo oprostom liječimo rane. A povrijeđeni ponos ne može biti važniji od pravog unutarnjeg zdravlja, od čista srca i neopterećene duše. Samo takvo srce može imati strpljenja s braćom, može im opraštati i voditi ih do spasenja.

Isus nam ukazuje na Oca nebeskoga kao primjer strpljenja. Kao što je on imao strpljenja s nama i osjećaja za naše potrebe, tako i mi trebamo znati ophoditi se s drugima, baš zato što ni mi sami nismo savršeni i idealni. Nasljedujmo stoga primjer strpljivosti Oca nebeskoga koji ima strpljenja i s našim pogrješkama, kako bismo kao njegova djeca, bez ikakve zemaljske računice, strpljivo radili na spasenju svoje braće.

Uredio: prof. dr. sc. med. Robert Semnic

 

Izvori: workingpreacher.org, vjeraidjela.com (dr. Ivan Bodrožić)

Slika: pixabay uz intervenciju autora

Tagovi

Robert Semnic

Robert Semnic, liječnik, znanstvenik, profesor radiologije, kateheta
Rođen je u Dubrovniku 20. IV 1966. godine gdje je i kršten. Srednju medicinsku školu i Medicinski fakultet završava u Novom Sadu. U braku je sa Marijom sa kojom ima troje djece: Borisa, Isidoru i Hanu. Bio je zaposlen na Institutu za onkologiju u Srijemskoj Kamenici kao radiolog a kao profesor na Katedri radiologije Medicinskog fakulteta u Novom Sadu do 2016. godine. 1999. godine je diplomirao na Katehetsko-teološkom Institutu u Subotici. Suradnik na Radio Marije u emisiji „Vjera i zdravlje“ 2004. godine. Suradnik je portala www.svjetlo-vjere.com od njenog osnutka a od 2015. godine je suradnik lista "Zvonik", mjesečnika Subotičke biskupije. Od 2016. godine radi u Švedskoj kao radiolog.

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.