Vjera Crkva Ljepota hrama Božjega
Crkva Vjera

Ljepota hrama Božjega

Dok listamo opće napomene za stari misal često nam dođe osmijeh na usta: sve je bilo propisano. Zar je tim ljudima baš sve trebalo propisati, zar se u ono vrijeme toliko stvari nije moglo podrazumijevati? Ali kad malo bolje razmislimo, imalo je to svoga smisla. Tako je u uvodnim napomenama između ostalog doslovno stajalo kako crkveno ruho ima biti lijepo i čisto, kako svećenik treba prati ruke prije mise… Danas dosta toga nije izričito napisano, pa je moguće (kako nam iskustvo govori) da se na poneke stvari zaboravi. Danas kad je u naših vjernika, za razliku od prijašnjih vremena, životni standard veoma porastao nedopustivo je da u crkvi bude manje čisto i uredno nego u domovima vjernika. Podsjetimo se samo na neke pojedinosti (u nekim bih točkama ovo shvatio i kao samokritiku): 

Sakristija. Mjesto gdje se odijevamo za misu, mjesto posljednje priprave i sabiranja. Ona bi stvarno trebala biti čista i uredna, ormar prikladan, ruho uredno složeno. Bilo bi dobro imati umivaonik i ogledalo. Potrepštine za čišćenje i odlagaonica bi trebali biti na nekom drugom mjestu. Čak i kad su u sakristiji (silom prilika) nazočni vjernici koji su došli na misu, ona bi ipak trebala sačuvati određenu intimnost, prozračnost i čistoću. 

Rublje bi, veli stari misal, trebalo biti čisto i lijepo. Trebalo bi se možda podsjetiti da se rublje po potrebi zrači, pere, glača, da se uredno složi. Ono što je po sebi razumljivo ponekad se jednostavno zaboravi ili smetne s uma. Nadalje, potrebno je s vremena na vrijeme i “obnoviti garderobu”. Šteta bi bilo upotrebljavati liturgijsku odjeću “dok se ne podere”, ako je ona dotrajala. Nosimo li mi svoja odijela dok se ne poderu? Rublje izvan redovite uporabe je zgodno odijeliti. U nekim se sakristijama u velikoj mjeri osjeća nedostatak “ženske ruke”. Muškarci jednostavno ne zapažaju neke pojedinosti. 

Oltar. Najuočljivije i najvažnije mjesto središte cijele crkve. U nj su uprte oči vjernika. Njegova bi ljepota trebala biti u jednostavnosti, da ne rastresa nepotrebnim pojedinostima. Na njemu bi prije mise trebali biti samo oltarnici, svijeće i cvijeće. Sve bi se ostalo (po mogućnosti i stalak s knjigom) trebalo donijeti za pripravu darova. Nadalje, potrebno je omogućiti vjernicima da vide što se događa na oltaru, a to onda znači da treba izbjegavati previsoke i prebujne cvjetne aranžmane. Treba izbjegavati da se na oltaru drže knjige, šibice itd. 

Knjige trebaju biti uredne i ne treba zaboraviti da i one imaju svoj vijek. Na nekim stvarima jednostavno ne treba štedjeti. Ima svećenika koji smatraju da za crkvu i bogoslužje ništa nije preskupo i vjerujem da je to ispravan stav. 

Svećenik predstavlja i vodi župsku zajednicu. Ponekad zaboravimo da trebamo biti uredni. Može biti lijepa slika vidjeti župnika u radnom odijelu kada uređuje svoje dvorište ili vrt (svi imamo pravo na hobby), ali kada je u pitanju bogoslužje, onda valja biti uredan. Netko će reći da se to podrazumijeva. Nadajmo se. 

Ministranti. Djeca k’o djeca. Često puta i brbljava i neuredna. Valja ih neprestano poučavati da dođu uredni na misu, potaknuti ih da prije mise operu ruke, počešljaju se, da uredno slože svoje ministrantsko ruho. Vjerojatno ćemo ih i mi svojom vlastitom urednošću potaknuti na čistoću. 

Crkva. Neprestano održavanje je briga. Grijanje crkve se sve više nameće kao nužnost. Treba obratiti pozornost da nam se u crkve ne useli kič. Jer neke se stvari kupuju za sljedećih stotinu godina. Tjedno čišćenje i održavanje crkve je jedan daljnji problem. Ako se crkva čisti i održava dobrovoljnim radom onda nije lako održavati određenu razinu. Ako je to plaćeni rad, onda se može pojaviti poteškoća kao i sa svim radnicima: htjeli bi sa što manje rada zaraditi što više novaca. Treba međutim insistirati da u crkvi bude sve čisto i uredno. Nezamislivo je da ljudi imaju prekrasne stanove bez trunka prašine, a u crkvi… Nadalje, održavanje crkve je još veći problem, iako nije sav pastoralni rad u gradnji. Najbolje je mjerilo, čini mi se, ono što ljudi čine sa svojim kućama: redovito održavanje je nužno. Župnici već znaju da redovito ljudima nije teško izdvojiti novac za uređivanje crkve.

Izvor: vjeraidjela.com

Foto: vjeraidjela.com

Robert Semnic

Robert Semnic, liječnik, znanstvenik, profesor radiologije, kateheta
Rođen je u Dubrovniku 20. IV 1966. godine gdje je i kršten. Srednju medicinsku školu i Medicinski fakultet završava u Novom Sadu. U braku je sa Marijom sa kojom ima troje djece: Borisa, Isidoru i Hanu. Bio je zaposlen na Institutu za onkologiju u Srijemskoj Kamenici kao radiolog a kao profesor na Katedri radiologije Medicinskog fakulteta u Novom Sadu do 2016. godine. 1999. godine je diplomirao na Katehetsko-teološkom Institutu u Subotici. Suradnik na Radio Marije u emisiji „Vjera i zdravlje“ 2004. godine. Suradnik je portala www.svjetlo-vjere.com od njenog osnutka a od 2015. godine je suradnik lista "Zvonik", mjesečnika Subotičke biskupije. Od 2016. godine radi u Švedskoj kao radiolog.

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.