Vjera Meditacije Glazba u Bibliji
Meditacije Vjera

Glazba u Bibliji

Slavite ga glazbalima zvonkim i frulom!

Hvalite ga cimbalima zvučnim,

Slavite ga cimbalima gromkim!

Sve što god diše, Jahvu neka slavi! (Ps 150)

Religija i glazba od pamtivijeka stoje u čvrstoj međusobnoj povezanosti. Sama glazba ima svoje početke u sakralnom – kultnom. Usmjerenost kulta prema znakovima čini ga srodnim s umjetnošću. I umjetnosti je svojstvena simbolika. Ona materiju (tj. vidljive i čujne elemente) pretvara u simbole, u znakove nečeg duhovnog. Govor pretvara u pjesmu, glas u pjevanje, hod u ples, boju u sliku, a kamen, broncu i drvo u kip. Kult je tako skup vidljivih i čujnih djelotvornih znakova, koji predstavljaju nešto nevidljivo i nečujno, odnosno teže prema duhovnom i nadnaravnom učinku.

Mitsko uvjerenje da je Orfej glazbom stišavao ne samo strasti u ljudima već i bijes životinja, označuje nutarnje svojstvo glazbe da smiruje, čisti i raduje. To napose vrijedi za glazbu koju nazivamo sakralnom. Na Starom istoku glazba je neprestano bila povezana s vjerskim ceremonijalom, kao njegov sastavni dio. Primitivne religije znale su glazbenu umjetnost pripisivati božanstvu ili pobožanstvenjenim ljudima. U starih naroda promatrana je pod astrološkim i mističnim vidom, razmatrali su je vračevi, fizičari i filozofi. Položaj glazbenika vezanih uz hramsku muziku bio je vrlo značajan i oni su uživali poseban ugled u društvu, te su na taj način dolazili u dodir sa svećenicima koji u isto vrijeme bijahu stručnjaci u matematici, astronomiji i filozofiji. Uz njihovu pomoć ti su kultni glazbenici dali temelje teoriji zvuka.

Izvori za poznavanje glazbe u Bibliji razni su: prije svega sam biblijski tekst, a osim njega Talmud, apokrifi, crkveni oci, kumranski tekstovi te tekstovi i predmeti pronađeni u arheološkim iskapanjima. U svojem jedinstvenom kontinuitetu povijest hebrejske glazbe daje nam najbolji uvid u evoluciju glazbene umjetnosti. Da biblijska religija pridaje veliko značenje glazbi, vidi se iz toga što je riječ «pjevati» (pjesma, poj) jedna od najčešće upotrjebljenih riječi u Svetom pismu: u Starom zavjetu 309 puta dok u Novom zavjetu 20 puta, ali se u 12 slučajeva to odnosi na pijetla koji je zapjevao, zapravo zakukurikao nakon što je Petar zatajio Isusa. Omjer je skoro «šaljiv».

Izraelski je narod bio narod pjevača i glazbe. Pjevali su rado i mnogo, uostalom to je značajka svih pastira. Hebreji su voljeli glazbu i razvili je do zamjerne visine. Na tom području, na sreću, nisu imali nikakvih zabrana. Glazba je u njih zauzimala i u građanskom i u vjerskom životu vrlo istaknuto mjesto. Kao najveću kaznu Božju proroci su naviještali da će umuknuti pjesme po judejskim gorama (Iz 16,10; Jr 7,34; Ez 26,13) ili se pretvoriti u jauk i zapomaganje (Am 8,3).

Iz vremena osvajanja kanaanske zemlje, prije uspostave monarhije i gradnje Hrama, imamo malo podataka o glazbi. Glazba izraelskih plemena kao nomada i polunomada mogla je uglavnom biti pastirska glazba. Prema najstarijoj predaji u Petoknjižju (jahvistička), praotac svih koji sviraju na liru (kinor) i sviralu (‘ugab) bio je Jubal. On je pronašao glazbalo u isto vrijeme kad su njegova braća Jabal i Tubal-Kain uveli govedarstvo i preradu metala (Post 4,21). Vidimo, dakle, da se radi o tri skupine društvenih zanimanja: pastiri, glazbenici i kovači. Prema tome, već prije naseljenja u gradove Kanaana, izraelci su poznavali glazbu, poznavali su glazbene instrumente kinor i ‘ugab. Pretpostavlja se da su nomadska plemena Izraelova velikim dijelom preuzela običaj pjevanja, sviranja i plesanja od starosjedilaca Kanaanaca kad su se s njima zajedno pomiješali za stalno se naselivši u Kanaanu, najprije na visoravni a potom i u kanaanskim gradovima. Kao što su od starosjedilaca preuzeli kanaanski jezik, način poljodjelstva, naučili razne obrte, tako su od njih naučili i pjevati  i svirati na glazbalima. Veliki događaj je bio osvajanje grada Jeruzalema 1000. godine i uspostava monarhije po mladom kralju Davidu. S gradom Jeruzalemom Izrael je postao baštinikom kanaanske kulture (jezik, književnost, elementi religije, običaji, uprava, obrti, trgovina, glazba). Glazba je u velikim gradovima Kanaana (Bet Šemeš, Bet Šean, Megido, Hazor…) bila u službi bogoštovlja i vezana uz svetišta. Počela je intenzivna inkulturacija Izraela u kanaansku kulturu. Premještanjem kovčega saveza u Jeruzalem David stvara od Jeruzalema religijsko središte Izraela. Prijenos kovčega saveza bijaše vrlo svečan čin (2 Sam 6). U procesiji David je «…igrao iz sve snage pred Jahvom… kličući i trubeći u rog.»

Građenje Hrama zahtijevalo je uspostavu hramske bogoštovne glazbe. Iz 1 Kr 10,12 saznajemo da su u Hramu postojali pjevači s glazbalima (citre i harfe) koje je kralj Salomon doveo iz susjednih zemalja (Fenicije i Egipta). Već je kralj David postavio pjevače koji su se trebali brinuti za pjevanje u Prebivalištu Jahvinu kad je kovčeg ondje našao svoje počivalište. Postavio je one koji su služili pred Prebivalištem, šatorom sastanka, pjevajući. Oni su obavljali službu Božju po «redoslijedu» (1 Ljet 6,16-17; 2 Ljet 23,18). Za levite je izričito rečeno da su bili «vični glazbalima» (2 Ljet 34,12). U hramu su se svakodnevno prinosile žrtve na žrtveniku. Za taj ritual bila je potrebna glazba (Ljet 29,27). Ovdje je sažeto opisana liturgija u Hramu u kojoj je glazba imala istaknuto mjesto. Za pjevanje u Hramu imamo zanimljiv podatak povjesničara Josipa Flavija: on nam spominje da je u Hramu pjevalo oko 200.000 pjevača. Istina, Josip Flavije koji put pretjeruje u brojkama. Međutim, sigurno je da je u Hramu bilo angažirano vrlo mnogo pjevača i vrsnih svirača.

U isto vrijeme u Izraelu se njegovala i profana glazba. Prilikom proslava obiteljskih ili narodnih blagdana bili bi pozvani svirači i pjevači da svirkom i pjesmom proslave svečanost. Profanu glazbu njegovali su među ostalima osobito kraljevi: za kralja Davida se spominje da je na dvor doveo iz inozemstva izvrsne svirače (2 Sam 19,35). Prorok Amos osuđuje glazbu u vrijeme kad joj nema mjesta (Am 5,23; 6,4-5), i prorok Izaija također (Iz 5,11-12). Pučko je pjevanje bilo vezano osobito uz poljodjelske svečanosti: svršetak žetve ječma i pšenice, berba grožđa i maslina (Iz 16,10), Pjesma nad pjesmama je najboljim svjedokom za to. U toj knjizi imamo niz prekrasnih pjesama koje su pjevali u određeno doba godine: u proljeće (Pj 2,8), za vrijeme berbe voća (7,12), ples mačeva (4,4; 5,10), na svadbi (5,12-16). Glazba je služila i za izražavanje tuge i žalosti: jadikovke i mrtvačke pjesme (Suci 11,40; Iz 16,11; Jr 48,36). Glazbom su liječili neke bolesti, osobito one psihičke naravi (tako mladi David tjera glazbom zloduha iz Šaula: 1 Sam 16,16). Zvucima roga osvajali su naselja i gradove (Još 6; Am 2,2; Sef 1,16…).

Najbolju sliku o glazbi i plesu u Izraelu daju nam psalmi. Po sadržaju i strukturi vrlo su različiti: himne, zahvalnice, hodočasnički psalmi, poučni psalmi, razmatranja… A svi su nadahnuti, u službi su bogoštovlja i pučke pobožnosti. Psalmi su strukturirani paralelizmima (sintetski, antitetski i analoški) što je uvjetovalo glazbenu dihotomiju. Psalam je bio pjevana pjesma, liturgijska popijevka. Pjevalo se uz zvuke harfe i drugih instrumenata (1 Ljet 6,16; 25,6). Za ilustraciju hramske glazbe spomenimo Ps 150.

 «Aleluja!

Hvalite Boga u Svetištu njegovu,

Slavite ga u veličanstvu svoda nebeskog!

Hvalite ga zbog silnih djela njegovih,

Slavite ga zbog beskrajne veličine njegove!

Hvalite ga zvucima roga,

Slavite ga harfom i citrom!

Hvalite ga igrom i bubnjem,

Slavite ga glazbalima zvonkim i frulom!

Hvalite ga cimbalima zvučnim,

Slavite ga cimbalima gromkim!

Sve što god diše, Jahvu neka slavi!

Aleluja!»

Psalam je sažetak hramske glazbe i uporabe glazbala u njem. Upadni su parovi glazbala: harfa i citara, glazbala zvonka i frule. Čitajući pozorno taj psalam, možemo si dočarati glazbu u bogoslužju. Iz naslova psalama saznajemo nešto: a) o glazbalima uz koja su pjevači pjevali psalme, b) o načinu pjevanja psalma, o vrsti psalma, o osobama koje su upravljale pjevanje i sviranje i c) o melodiji prema kojoj je psalam trebalo pjevati. Naglasci kojima su psalmi bili označeni i koji su upućivali nato kako ih treba pjevati začeci su glazbenih neuma, nota.

 Glazbala

U psalmima se spominju razne vrste glazbala: rog, harfa, citara, bubanj, cimbali, frula… To su vrste glazbala koja su nam poznata iz arheoloških iskapanja u Palestini, Mezopotamiji i Egiptu. Biblijska glazbala možemo podijeliti na žičana glazbala (kordofon), puhačka glazbala (aerofoni) i glazbala s membranama (membrafoni).

Žičana glazbala:

  1. Kinor: lira, gitara, mandolina ili citara. Spada među najstarija glazbala (Ps 136,2; Post 4,21). Na nj su svirali prigodom raznih svečanih, radosnih i žalosnih prilika. Koristio se u bogoslužju i izvan njega. Imao je u početku četiri strune, a kasnije osam i deset struna. Sviralo se rukom ili udaraljkom (1 Kr 16,23)
  2. Nebel: harfa. Često se spominje zajedno sa lirom (gitarom). Imala je deset ili dvanaest žica. Bila je velika, čak veličine čovjeka. Građene su sa prekrasnim ukrasima. (Ps 33,2; 92,4; 144,9).
  3. Sambuka (hebr. sabka), slična harfi, s četiri do pet žica.
  4. Pesanterin: psalterij (od grč. Psalterion).

Puhačka glazbala:

  1. Halil: frula. Glazbalo slično i flauti i oboi. Izuzetno prastaro. Egipćani su ga poznavali već oko 3000. godine pr. Kr.
  2. Ugab: nešto slično poput dipli. Sviralo je bilo načinjeno od trske ili od rogoza. To je najstarije glazbalo u Izraelu što ga mi znamo (Post 4,21; Ps 150,4). Većinom su ga pastiri koristili.
  3. Šofar: rog. Često se spominje u Bibliji. Imao je važnu ulogu u bogoslužju. Bio je pravljen obično od koze ili vola. Služio je i za davanje signala u ratu. Uz znak roga proglašen je Sinajski savez, pale su jerihonske zidine. U rog se trubilo obično za velike blagdane. Još i danas se u Izraelu služe rogom.

Glazbala s membranom:

  1. Tof: bubanj, ručni bubanj koji se držao u ruci (Post 31,27; Ps 149,3; 150,4). Arheološki pronalasci nam pokazuju da su veoma slični našim bubnjevima. To je bilo glazbalo žena, vrlo rašireno na drevnom istoku. Nije se samo u liturgiji koristio već osobito pri plesu.
  2. Celcelim: cimbali, činele. Zvuk se proizvodio udaranjem ploče o ploču. Jedna vrsta se vezivala uz prste i donji dio ruke. Na to glazbalo misli biblijski pisac kad kaže: «Narodi, plješćite rukama!»
  3. Mene’an’im: čegrtaljke, zvečke.

 Glazba u novozavjetno vrijeme

Isus i njegovi učenici su kao Židovi pjevali i slušali glazbu kao i svi njihovi sunarodnjaci u to vrijeme. Isus je često zalazio u sinagogu pa je vjerojatno dobro poznavao sinagogalnu glazbu. Je li Isus osobno izvrsno pjevao ili nije, nisu nam zabilježila Evanđelja. Ali pisac poslanice Hebrejima na Isusa primjenjuje citat Svetog pisma o pjevanju kad kaže: «Navijestit ću ime tvoje braći svojoj, usred skupštine ću ti pjevati hvale!» (Hebr 2,12). Na temelju Mt 26,30 i Mk 14,26 znamo da su Isus i učenici na Posljednjoj večeri pjevali psalme: «Poslije pjevanja psalama iziđoše na Maslinsku goru».

Prvi su kršćani po uzoru na Židove mnogo i često pjevali u svojoj kućnoj liturgiji. O tome nam svjedoče brojni hvalospjevi (Magnificat, Benedictus, Nunc dimittis, Gloria in excelsis i drugi) i neka mjesta u Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama. Pavao je sa Silvanom u noći «molio i pjesmom slavio Gospodina» (Dj 16,25). Pavao bodri Efežane da jedni drugima «govore u psalmima, hvalospjevima i nadahnutim pjesmama». «Pjevajte Gospodinu u svom srcu i slavite ga!» (Ef 5,19). To isto poručuje kršćanima u Kolosu: «Na poticaj milosti pjevajte Bogu u svojim srcima psalmima, hvalospjevima i nadahnutim pjesmama!» (Kol3,16).

Pjevanje i pjesma prati spašene u kraljevstvu nebeskom, «gdje više neće biti ni tuge, ni jauka, ni boli jer stari svijet prođe» (Otk 21,4), nego će ostati samo pjesma: «Pjevali su nešto slično novoj pjesmi pred prijestoljem, pred četiri Bića i pred Starcima. Nitko nije mogao naučiti te pjesme osim onih sto četrdeset i četiri tisuće koji su otkupljeni sa zemlje» (Otk 14,3). U kraljevstvu Božjem prema Otkrivenju postoji «nebeski zbor» koji pjeva pred Janjetom pjesmu novu, pjesmu Janjetovu: «Oni pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Janjeta: ‘Velika su i divna tvoja djela, Gospodaru, Bože, Svemogući! Pravedni su i ispravni putovi tvoji, Kralju naroda! Tko da te Gospodaru ne poštuje i tvoje ime ne slavi? Ti si naime jedini svet; da, svi će narodi doći i pokloniti se pred Tobom, jer si pokazao svoja pravedna djela’» (Otk 15,3-4).

«Postojano je srce moje, Bože,

Postojano je srce moje,

Pjevat ću i svirati!

Probudi se, dušo moja!

Probudi se, harfo i citaro!

Probudit ću zoru jutarnju!»

                         (Ps 57,8-9)

LITERATURA:

Budućnost s tradicijom, Zbornik radova prigodom 40. obljetnice rada Instituta za crkvenu glazbu «Albe Vidaković» Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ured. Katarina Koprek, Glas Koncila, Zagreb, 2005.

  1. REBIĆ, Glazba u Bibliji, u : Sveta Cecilija 61 (1991.) str. 72-75.
  2. REBIĆ, Biblijske starine, KS, Zagreb, 1992.
  3. ŠKVORC, Vjera i nevjera. Problem naših duša i misterij naših dana, FTI, Zagreb, 1983.
  4. RATZINGER, Duh liturgije. Temeljna promišljanja, Ziral, Mostar-Zagreb, 2001.

Religijske teme u glazbi, Zbornik radova međunarodnog simpozija održanog u Zagrebu 15. prosinca 2001., ured. Marijan Steiner, FTI, Zagreb, 2003.

  1. ZAGORAC, Glazba kao faktor aktivnog komunitarnog sudjelovanja u liturgiji, u: Sveta Cecilija 43 (1973.) str.3.
  2. TROIA, La Musica e la Bibbia, Atti del ConvegnoInternazionale di Studi promosso da Biblija e dall’Accademia Musicale Chigiana Siena 24-24 agosto 1990., Garamond, 1992.
  3. SACHS, La musica nel mondo antico, Sansone Editore, Firenza, 1981.
  4. WELLESZ, Musica antica e orientale, Feltrinelli Editore, Milano, 1957.

Piše: Dragan Muharem

Photo: https://pixabay.com/en/music-keys-white-musical-932097/

Svjetlo Vjere

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.