Čak i danas, na sam spomen imena Darwin, u mnogima se budi nelagoda, suprotstavljeni i negativni osjećaji, koji su uglavnom rezultat predrasuda nastalih u povijesti ili iz nedostatnog poznavanja materije. Često se susrećemo s fenomenom da ljudi koji su konfrontirani s pitanjima evolucije i sami postavljaju pitanja: je li Bog uistinu Stvoritelj? Jesmo li samo produkt evolucije? Očito je da ova pitanja nisu samo čisto akademska pitanja, već zadiru duboko u ljudski život, smisao ljudskoga življenja. Pitanja kao: tko sam? Odakle dolazim? Kamo idem? Zašto sam tu? Zašto postoji nešto, a ne ništa? Što je smisao stvarnosti? Čemu, zašto sve to? Može li na ova pitanja odgovoriti evolucionist ili će reći da smo samo slučajna, prolazna točka u struji evolucije, nešto samo privremeno, prijelazno. Važno je npr. da živa bića nisu samo funkcionalna, nego i lijepa. Ali, zašto postoji lijepo, koje ne mora nužno biti svrhovito? U prirodi je mnogo elemenata stvarnosti koja je bez ikakve svrhe, ali čudesno lijepa. Odgovori na ova pitanja ne zadovoljavaju, manjkava su. A egzaktne znanosti ne mogu do kraja odgovoriti na ta pitanja, osobito ne mogu odgovoriti na ona najvažnija pitanja o prvim uzrocima pojava u svijetu i u društvu.
Do polovine 19. stoljeća držalo se i među biolozima naučavanje o konstantnosti vrsta, a u tom uvjerenju odrastao je također i Charles Darwin. Budući da je u shvaćanju njegova vremena vrijedio prirodoslovni izričaj da su vrste konstantne, koji je na nesretan način bio povezan s filozofsko-teološkim izričajem o stvorenosti svih vrsta, obaranjem dotadašnje prirodoslovne tvrdnje o nepromjenjivosti vrsta srušio se također i filozofsko-teološki izričaj o Božjem stvaranju. Dakle, kad je Darwin otkrio da su vrste promjenjive, mislio je da mora napustiti i pojam stvaranja. Čini se da je Darwin izgubio svoju vjeru u Boga upravo zbog toga što je počinio tu veliku misaonu pogrešku.
Darwinova selekcijska teorija evolucije
Darwin je promovirao je svoju selekcijsku teoriju evolucije u djelu „O postanku vrsta pomoću prirodnog odabiranja“ (1859.). Darwinovu selekcijsku teoriju evolucije možemo shvatiti kao jedan proces u dva koraka. Prvi korak očituje se u stvaranju genetičke varijabilnosti putem mutacija, rekombinacija, itd., što je uglavnom stvar slučaja. Ovi procesi omogućavaju da se potomci uvijek pomalo razlikuju od roditelja, te nakon više generacija ova razlika može biti relativno velika.
Drugi korak sastoji se u sređivanju nastale varijabilnosti posredstvom prirodnog odabiranja, ili selekcije. Tako među njima konkurencija postaje sve jača kako se pretvara u borbu za život (preživljavanje) u kojoj najviše izgleda da preživi i svoja svojstva preda svojim potomcima ima onaj koji je najbolje prilagođen nekoj životnoj okolini. Prirodna selekcija predstavlja sito koje između slučajnih promjena propušta samo one koje donose prednost i koje se mogu prilagoditi, a eliminira slabije prilagođene. Može se reći da slučaj stvara nered, prirodno odabiranje red; slučaj je besciljan, prirodno odabiranje usmjeruje. Na taj način slučaj i nužnost predstavljaju razvoj svijeta.
Navedene dvije spoznaje o stvaranju genetičke varijabilnosti (varijacije) i selekcije (prirodnog odabiranja) dovele su do zaključka da su se svi razvojni procesi u prirodi odvijali i odvijaju od najjednostavnijih sve do kompliciranih i savršenijih oblika. Polazeći od ideje da sve živo proizlazi iz istog korijena, na što upućuju mnoge zajedničke osobine živih bića, sama se od sebe nametnula pomisao da i čovjek pripada u tu zajednicu živih oblika, te da se njegova vrsta „razvila“ od neke druge životinjske vrste. Darwin kaže da on podliježe istim općim zaključcima kao i svako drugo živo biće.
Sam Darwin, koji je bio čovjek skroman i oprezan, trijezan i u intelektualnom smislu čovjek nedvojbenog integriteta, držao se postrance od bilo koje vrste rasprava i polemika o evolucionizmu. Smatrao je da antikršćanska ili ateistička propaganda šteti duhovnoj slobodi, a kao istinski filantrop, nije želio povrijediti ničije religiozne osjećaje.
Vjera u božansko stvaranje
U Vjerovanju se već u prvoj rečenici moli: „Vjerujem u Boga Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje.“ Biblija započinje govorom o Bogu kako stvara ovaj svijet. Što za čovjeka vjernika znači vjera u Božje stvaranje? U Starom Zavjetu izraz stvaranje odnosi se na način shvaćanja prema kojemu svijet i sve u svijetu ima svoj temelj, počelo i cilj u samom Bogu. Ono što se stvaranjem proizvodi najčešće je nešto novo. O tome kako? u Bibliji se ništa ne govori. To se odnosi i na početak Knjige Mudrosti gdje stoji: „Već je (Bog) sve stvorio da opstane“ (Mudr 1, 14). Najbližu sličnost s filozofskim pojmom stvaranja nalazimo u Drugoj knjizi Makabejaca: „Molim te, dijete, pogledaj nebo i zemlju i sve što je na njima, i znaj da je sve to Bog načinio ni od čega, i da je tako nastao i ljudski rod“ (2 Mak 7, 28).
Postoji analogija između stvaranja i saveza. Oboje su sastavni dijelovi povijesti, a povijest nije nešto statično, nego nešto što se nalazi u razvoju. Stvaranje je događanje usmjereno na jedno obećanje i njegovo ispunjenje u povijesti spasenja. Upravo zbog povijesti stvaranja i povijesti spasenja Božje stvarateljsko djelovanje nije samo nešto što se dogodilo jednom u prošlosti, nego traje do našega vremena i nastavlja trajati prema budućnosti. Ovdje se otvara prostor za ono što ćemo u teološko-filozofskom govoru o evoluciji nazvati creatio continua.
U Novom Zavjetu najutjecajnije je Pavlovo razmišljanje koje je preuzeo posebice čuveni paleontolog i teolog, isusovac P. Th. de Chardin. Krista shvaća kao točku omega prema kojoj stremi čitavo stvorenje. Cilj evolucije nije čovjek, kako bi se po dosad postignutim rezultatima istraživanja moglo misliti. Cilj stvaranja i stvorenja je Isus Krist. Jasno je da se ovakva evolucija ne odvija po biološkim mehanizmima i uzrocima kao što su mutacije, selekcija, izolacija, itd., nego se nalazi u osobnom području slobodne odluke. Kad Biblija govori o stvaranju svijeta onda ona nije prirodoslovna, dakle znanstvena knjiga u modernom smislu riječi. Riječi u prvoj i drugoj glavi Knjige Postanka nisu reportaža nekog dopisnika koji je prisustvovao izgradnji svemira i svega u njemu. Biblija je u prvom redu govor o Bogu, dakle o nečem neizrecivom.
Ideološka zloupotreba Darwinove teorije
Premda se u njegovom glavnom djelu „O postanku vrsta“ samo jedna jedina rečenica izravno odnosi na podrijetlo čovjeka, čitatelji su znali da to sa sobom nosi mnoge važne konzekvence. Darwin je nakon objavljivanja djela odmah postao čuven. Mnogi radikali, slobodni mislioci, antiklerikalci i ateisti toga doba s oduševljenjem su prihvatili darvinizam. Može se reći da su druga polovina 19. st. kao i prva polovina 20. stoljeća pored velikog napretka znanosti dovele i do oholosti i arogancije ljudskog duha za koji se vjerovalo da može formalnim i kvantitativnim metodama, karakterističnim za prirodne znanosti, dati odgovore na sva relevantna pitanja ljudske egzistencije. Tako je do izražaja došao znanstveni fundamentalizam ili scijentizam kao intelektualno ponašanje onih koji drže da je eksperimentalna znanost sposobna osigurati čovjeku potpuno znanje, riješiti sve probleme, zadovoljavajući sve pa i čovjekove duhovne potrebe. Prelazeći izvan granica znanosti, niječe se bilo kakva vrijednost metafizike, a znanstveni rezultati se upotrebljavaju u političke ili ideološke svrhe, te im se pridaje važnost u jednom sasvim drugom kontekstu. Međutim, to više nije problem znanosti nego problem zloupotrebe znanosti u nekom drugom području.
Spomenuto je nekima poslužilo za „znanstveno“ opravdanje materijalističke filozofi je i marksističke ideologije komunizma, ali i nacizma. Najviši intelektualni napredak ostvario bi se definitivnim padom triju centralnih metafizičkih dogmi a to su: Bog, sloboda i besmrtnost.
Darwinovu selekcijsku teoriju evolucije s oduševljenjem su prihvatili i veliki pobornici ateizma i antiteizma: Feuerbach, Marx i Engels. U Darwinovu naučavanju Marx je vidio potvrdu vlastitih shvaćanja. To ga je ponukalo na želju Darwinu posvetiti engleski prijevod jednog od svezaka svog „Kapitala“, što je ovaj uljudno odbio, smatrajući da antikršćanska ili ateistička promidžba šteti duhovnoj slobodi.
Ipak je darvinizam ušao u temelje marksističko materijalističkog svjetonazora. Veličanje borbe za opstanak i prirodnog odabiranja pretvorilo se u političkom svijetu u tri najveća zla dvadesetog stoljeća koja su zahvatila čovječanstvo: nacizam, fašizam i komunizam. Darwinistička načela često su se upotrebljavala za opravdanje najokrutnijih zločina dvadesetog stoljeća. Nacističko-fašističke zamisli koje nose u sebi rasnu politiku stoje pod snažnim utjecajem darvinističkih, ne i osobno Darwinovih zamisli, a najbolje se mogu vidjeti u Hitlerovom djela „Mein Kampf“ (Moja borba). Prema njegovom mišljenju prijeko je potrebno „selektirati“, društvenim odabiranjem eliminirati sve slabe, nemoćne, duhovno ili fizički bolesne… te, po njegovom mišljenju, niže rase kao što su Židovi, Slaveni i Cigani.
Tako je teorija organske evolucije, koja se osniva na borbi za opstanak i prirodnom odabiranju, u Hitlerovu umu opravdavala uništenje čitavih rasa u svrhu „poboljšanja“ preostalog dijela čovječanstva. On je opravdavao milijunska ubojstva i svoju politiku govoreći da time pomaže prirodno odabiranje i unaprjeđuje čovjekovo biološko stanje. Hitler je želio malo „pomoći“ prirodi upravljajući izborom u borbi za opstanak. Kada priroda nije bila dovoljno brza u uklanjanju manje vrijednih rasa on joj je odlučio ubrzati proces. Već spomenuti Karl Marx poslužio se Darwinovom teorijom, tako da još od Marxovog vremena, komunistička i antireligiozna propaganda počiva na najprimitivnijem darvinizmu.
Odnos crkvenog učiteljstva prema stvaranju i evoluciji
Budući su se s raznih strana sve više čuli zahtjevi da Crkva treba više voditi računa o prirodoslovnim, tzv. pozitivnim znanostima, papa Pio XII. objavio je svoju encikliku „Humani generis“ u kojoj je riječ i o „evolucionizmu“ kao prirodoslovnoj teoriji koja ne isključuje pojam stvaranja, nego se protivi tzv. biološkom fiksizmu, tj. prirodoslovnoj teoriji koja zastupa stalnost vrsta. Dopušta se rasprava o porijeklu ljudskog tijela „iz već postojeće žive tvari“, što znači da je moguća hipoteza kako je ljudsko tijelo genetički, tj. evolucijom vezano uz neku životinjsku vrstu. Što se tiče ljudske duše, koja nije predmet prirodoslovnih znanosti, ostaje nepromijenjen nauk Crkve da Bog izravno stvara svaku pojedinu dušu.
Nadalje, zaključak je enciklike da su ljudske znanosti i sveta teologija nedovršene znanosti, pred kojima je toliko pitanja i otvorenih problema koje bi trebali nastaviti dalje istraživati u međusobnoj toleranciji i suradnji. Sve u svemu, naučavanje evolucionizma kao „ozbiljne hipoteze“ je dopušteno.
Ivan Pavao II. upozorava da se Božje stvaranje u Bibliji u slikovitoj formi ne smije shvaćati doslovno. K tome, riječ je o bitku i biti, dakle o filozofsko-teološkim, a ne o prirodoslovnim izričajima. Svjestan kako je nanovo potrebno promišljati pojam božanskog stvaranja, jer se ne radi o jednom jedinom stvaranju na početku svijeta, Ivan Pavao II. kaže: „Sukladno riječima moga prethodnika (misli se na Pija XII. i njegovu encikliku Humani generis) ispravno shvaćena vjera u stvaranje i ispravno shvaćeno evolucionističko naučavanje ne suprotstavljaju se jedno drugome. Evolucija pretpostavlja stvaranje; stvaranje se u svjetlu evolucije predstavlja kao vremenski produženo događanje (proces) – kao ‘creatio continua’
– u kojemu Bog kao ‘stvoritelj neba i Zemlje’ biva očima vjere vidljiv.“ (L’Oservatore romano, 24. svibnja 1985.). Dok papa Pio XII. u svojoj već spomenutoj enciklici „Humani generis“ (12. kolovoza 1950.) naučavanje evolucionizma smatra kao „ozbiljnu hipotezu“ koju treba pobliže istražiti, danas, pedesetak godina kasnije, nove spoznaje daju povoda da u teoriji evolucije vidimo više od hipoteze.
Vjekoslav Bajsić, kršćanski evolucionist
Hrvatski teolog Vjekoslav Bajsić (1924. – 1994.) pripada onoj grupi teologa kojoj je stalo do toga da biološku evoluciju kao prirodoznanstvenu činjenicu dovede u vezu s transcendencijom. Njegova zanimljiva promišljanja o teoriji evolucije zavrjeđuju pažnju. U kontekstu Darwinove sheme odabiranja, Bajsić promatra Boga kao „transcendentalnog selektora“. Razvoj prirode, prema njemu, izgleda kao neprekidno stvaralačko izricanje Božjega ‘da’ stvarima. Tako zaključuje da Božja riječ nije samo stvaralačka već i „biralačka“. Povijest spasenja, u cijelom Starom zavjetu, a onda i u Novom, ispunjena je primjerima Božjega odabiranja. U središtu svijeta i njegove povijesti Bog je sebi odabrao narod, i upravo na njega misli i zbog njega ravna cijelim svijetom. On je odabrao jedno pleme i drži se tog izbora, ali u tom plemenu naročiti Božji zahvat svaki put naznačuje izabranika: Bog sebi neprekidno izabire ljude kojima će povjeriti neko poslanje. Kraljevi također bivaju izabrani kao što je izabran Šaul (usp. 1 Sam 10, 24), a osobito David. Njega Bog izabire u isti čas kad odbacuje Šaula. U Novom zavjetu Isus Krist je Očev Izabranik. Iako Isus nikada ne izgovara to ime, on je do kraja svjestan svoga izabranja. Izabiranje dvanaestorice učenika pokazuje da Isus želi ispuniti svoje djelo imajući sa sobom »one koje izabra« (usp. Mk 3, 13). Božje izabiranje nastavlja se u Crkvi do naših dana, a mnogima je poznata izreka kako je „mnogo zvanih, a malo odabranih“.
Čovjek se, prema Bajsiću, čisto biološki promatran, može doimati kao poštar besmisla, jer se čini kao da je izabran samo za to da prenese dalje genetičku informaciju, a ona opet ne sadrži nijedan drugi naputak, osim onaj kako da se ona dalje prenese, što se pretvara u neku vrstu lančanog pisma. No, ako svijet, i čovjeka u njemu, shvatimo više kao „razmišljanje“ usmjereno prema bitku, tako da svaki trenutak razvitka prima svoj smisao po božanskome ‘da’, tada je i svaki pojedinac beskrajno više negoli poštar besmisla.
Vjekoslav Bajsić, kao kršćanski evolucionist, upozorava „pobožne“ da pitanja vezana uz prirodoznanstvenu teoriju evolucije nisu stvar „pobožnosti“ i da iz tih pobuda ne smijemo osuđivati prirodoslovni evolucionizam, nego da i tu trebamo slušati Crkvu. Što se tiče prakse, bilo bi potrebno spomenuti sljedeće: danas nakon ’Humani generis’ nitko od nas nema pravo da u ime Crkve, dakle u propovijedi ili u katehezi, nastupa protiv prirodoslovnog evolucionizma. Crkva taj evolucionizam nije osudila, nego priznaje njegovu mogućnost, pa prema tome nemamo prava nastupati kao da ga je osudila jer bi to značilo propovijedati i naučavati neistinu. Ako Crkva uviđa da nema dosta elemenata sigurnosti da bi mogla osuditi evolucionizam, onda nemamo ni mi pravo da ga ’iz pobožnosti’ osuđujemo.
Umjesto zaključka
Stara ekskluzivistička konstatacija: „stvaranje ili evolucija“, gdje je jedno uvijek isključivalo drugo, pokazuje se kao neprikladna i kao takva se može odbaciti. Zbog toga možemo reći, da Bog trajno stvara, a da se evolucija odvija kroz njegovo podržavanje živih bića u njihovoj bićevnosti (creatio continua) i kroz njegovo su-djelovanje s njima. Drukčije rečeno: živa bića su trajno u evoluciji, jer je Bog uvjet mogućnosti njihove egzistencije i njihovog djelovanja. Mogli bismo reći: stvaranje se događa u evoluciji. Ili: Bog se služi evolucijom kako bi oblikovao djelo stvaranja. Dakle, ne više „stvaranje ili evolucija“, kako bi htio ateistički evolucionizam ili kreacionistički fundamentalizam, ali ni „kako stvaranje, tako i evolucija“, gdje se govori samo o nekom „jedno pored drugoga“, već „stvaranje u evoluciji“, a na taj način se izražava međusobna povezanost i isprepletenost jednog i drugog. Na kraju, možda bismo se trebali vratiti na početak. Ne govori li nam sa svom jasnoćom Božja riječ: U početku bijaše Riječ, a ne materija! U početku bijaše Logos, smisao! U početku stvori Bog nebo i zemlju!
Piše: vlč. Dragan Muharem
Photo: https://pixabay.com/en/hands-protection-protect-globe-864037/
Dodajte komentar