Dječija recitacija „Što je sreća?“ glasi:
„Njiva je sretna pod žitom i mama kad bebu rodi i kesten kad je pitom i djeca u slobodi…Kad za plugom sine brazda sretni su i konj i gazda. Sreća je kad grožđe zri, kad rastem ja, kad rasteš ti.“
Pjesmica koju nam je prenio tata (iz tadašnje „Politike“)…utrla je put mom nesvjesnom, što sve može biti sreća….
Ipak, ljudi su od toga danas napravili nauku, opservaciju s dokazima, pitajući se: Da li je sreća nasljedna? Da li se sreća stalno osjeća? Što je dokaz sreće i kako ona zapravo izgleda?
Ova neočekivana ili odomaćena putnica u životu svakog čovjeka, može da se nastani kod nas za stalno ukoliko umjemo da joj damo prostora. Ukoliko ne, čini se da je samo prolaznica, koja je slučajno svratila kod „izabranih“.
Mene kao psihoterapeuta i NLP trenera interesira: Koliko sreća zapravo ima veze sa našim ciljevima?
Naravno da ima! Uostalom, na toj frekfenci su i uspjeh (cilj) i osjećaj zadovoljstva (sreća). Ono što povezuje naše ciljeve i sreću smo zapravo, mi sami! Bez nas, ovo su samo dvije apstraktne imenice, o kojima se piše, razmišlja ili govori na način kako bi trebalo i što bi trebalo.
Hajde da promišljamo. Mi sami, jesmo oni koji upravljamo svojim mislima i svojim ponašanjem. Kada smo u vezi sa njima mi ih oblikujemo u želje. O željama mislimo, vizueliziramo, puštamo da se lagano u nama „krčkaju“, a onda jednog dana postanu ili ne, naši ciljevi. Dakle, nešto što nam je važno.
Od nekih želja odustanemo. S razlogom ili ne. Ukoliko preispitamo želje i proglasimo ih važnim i realnim, naše nesvjesno počinje da ih rangira kao prioritete i tada postavlja listu i kaže: „Za ovo bi se vrijedelo potruditi“!
Ipak, jedan broj ljudi kao da sebi ne dozvoljava sreću, a time i ne ostvarenje ciljeva. Zašto?
Preterena usresređenost bilo na prošlost, bilo na budućnost koja se manifestira ili kroz žaljenje (prošlost) ili brigu (budućnost), onemogućava da ste u ovom trenutku svjesni što radite i kako upravljate stanjem, koji može biti i sreća.
Kada je imaginacija želje pretočena u cilj, kreće putanja koja je zapravo važnija od samog dolaska u target (cilj).
Zašto? Vrlo bitna odrednica svake strijele koju strijelac odašilje je fokus odašiljača.
U tom stanju, osoba je koncentrirana, mirno usmjerena i istovremeno napeta. Kao kada se u filmovima kadar slike uspori i čujete samo puls onoga o kome se radi. To je često efekt kojim se približava unutrašnje stanje onoga šta je u osobi prije nečega važnog.
I tada strijela putuje…. Kada mi ljudi hodamo u susret cilju, mi zapravo prelazimo putanju koja ima faze.
Da rezimiramo ukratko.
Želja koja nam je važna- postala je cilj. Zatim smo se fokusirali i koncentrirali, usmjerili (stanje prije odašiljanja strijele) i krećemo.
Željela bih da naglasim važan moment. Da li smo svjesni da kada krećemo na ostvarenje našeg cilja, mi se zapravo uključujemo u jednu od naših životnih misija?! Ostvarujemo dio ideala, za koji vjerujemo da vrijedi živjeti, kojeg treba dosegnuti, koga treba postići. Dakle, vjera!
Put ka cilju, bez vere, nema smisla. Vjerujem, dakle krećem! Početak često nije lak. Pokrenuti se nekada je i najteže. Stoga kod Japanaca npr. priprema nekog projekta traje duže od same realizacije. Kao i raketa koja poleće u svemir. Agencija NASA često ističe da gorivo koje raketa prilikom odašiljanja potroši jeste više nego količina goriva duž velikog djela putanje, koju letjelica koristi.
Početak je važan jer smo se usmjerili i usredotočili.
A da li se zabavljamo dok ostvarujemo cilj? Vrlo bitna stvar jeste ostvarivati sa radošću svoju misiju. Važno je, jer tada dajete najbolji dio sebe, dio koji se raduje što ste upravo Vi protagonista svog sopstvenog cilja i kao takvi idete mu svjesno i radosno u susret.
Bravo!
Putanju prolazimo više ili manje uspješno u zavisnosti šta smo sve sebi dali u zadatak.
Još nešto, pokretanje prema cilju podrazumijeva posvećenost, vjeru i disciplinu.
Naš mozak je vrlo pragmatičan. To je „centrala“ koja traži instrukcije, u protivnom je u konfuziji.
Instrukcije tj. programe za našu akciju u vezi ostvarenja ciljeva dobijamo odgovarajući na vrlo precizna pitanja tipa:
Što? Gdje? S kim? Kada? Za koliko? Što dobijam? Što gubim? Što dajem? Tko sam ja kada tamo stignem ili to ostvarim?
Dakle, cilj zahtjeva jasnu verbalizaciju: Kako točno glasi to što želim?
Prema Robertu Dilltzu, velikom NLP majstoru, možemo biti konkretni u odgovorima u vezi :
- Okruženja (Gdje će se moj cilj realizirati?)
- Ponašanja (Što točno radim što može biti dokaz i da „znam što radim“?, a istovremeno je i indikator mojih Sposobnosti. U vezi njih se pitam:
- Koje su mi sposobnosti (čitaj talenti) neophodni za ostvarenje mog plana?
Razmišljajući dalje, polako ulazim u „više sfere“ dajući im primjesu misije…
- Uvjerenja i vrijednosti (Koja uvjerenja i vrijednosti podržava ostvarenje mog cilja?) Točnije, pitamo se: Zašto ja to uopće sve radim? Ovaj odgovor je važan, jer on je u vezi stvarnog mosta našeg nesvjesnog i svjesnog koji surađuju na našem projektu! Tada oba ova važna djela nas, sinhroniziraju pokretačku energiju, tj. gorivo, koje zapravo pokreće naše putovanje.
I konačno, sve to kada uradite i ostvarite…da li imate ideju:
- Tko ćete biti zapravo Vi, kada uđete u cilj? Kada u zoni IDENTITETA dobijete jasnu svest (sliku ili simbol) o sebi, (KO smo zapravo mi sa ili bez tog cilja?!).
Također možete, definirati saveznike:
Tko je sve uključen (od ljudi i resursa) u ostvarenje mog cilja?
I pitati se o:
Uvremenjenosti: Kada želim da ostvarim svoj plan, vremenski? Točnije, svaka faza ima svoju vremensku odrednicu.
Erik Bern je definirao „pobjednika“ kao osobu koja ima više opcija i koja ukoliko ne uspe u nečemu, ume da se podigne i traži novu strategiju.
Za razliku od njega „gubitnik“ stalno priča o pobjeđivanju i igra na samo jednu kartu.
Veliki broj priča i bajki koje govore o sretnom kraju, opisuju hodočasnike i nihove putešestvije sa puno uspona i padova, koji na kraju završavaju ulaskom u cilj.
Ciljeva imamo više, 
kao i misija i misijskih stanica u zavisnosti u kojoj zoni života smo cilj definirali na svom „točku života“. Karijera, obitelj, odnosi, partnerstvo, hobi, duhovnost…Svaki segment ima niz podciljeva i u različitim fazama života osobe, zauzima različite prioritete u njegovoj postavci.
Kako stojite Vi u ovoj 2016. godini?
Da li se pitate što zapravo želite?…sjećate se…pa onda želju pretvarate u cilj…pa onda…krećete…i postajete alhemičari sopstvenog života. Jer kad stignete…Vau, potapšite sebe po ramenu, jer ste baš to što ste željeli i ostvarili. I ne zaboravite pjesmicu…“Sreća je kad grožđe zri, kad rastem ja, kad rasteš ti!“
Piše: Pavlov, psihoterapeut, NLP trener
Dodajte komentar