Ovo razmišljanje mogla bih započeti jednom pričicom: Bile jednom dvije sjemenke. Prva je razmišljala: ‘joj hladno mi je, a da bi rodila trebam uskočiti u zemlju…, ali ako to uradim istrunuću, osušiću se…zgaziće me neko dijete….A tek poplave, odneće me voda…bolje da pričekam ostaću tu na površini.’ Druga sjemenka, je mislila: ‘hej super treba se baciti u zemlju, zemlja će podržati moj rast, izrašću u stabljiku, kada sunce počne da grije….klice će izbaciti pupoljak, počeću klijati, a onda i donijeti bogat rod….’ Ova prva semenka i dalje je imala strah, i ostala je na površini. Uto naiđe koka, ugleda sjemenku i pojede je. Naravoučenije: Ko ne reskira pojede ga život!
Ono što ljude često spriječava da dosegnu sopstvenu izvrsnost i dođu do najbolje verzije sebe jeste strah od neuspjeha. Predodžbe koje ljudi sebi stvaraju oko toga što sve može da se desi, podsjećaju me na ovu gore pomenutu prvu sjemenku….’strašno, strašno’, viče ona….Tu postoje tzv. negativne misli, strategije samozaplašivanja, iracionalne ideje I niz postavki kojom osoba sebe praktično onesposobljava da uspije. Ona ‘već unapred vidi (čuje, osjeti)’ šta će se desiti.
Međutim, Interesantni su i strahovi od uspjeha! Kako se to neko može bojati uspjeha? Naravno da i to postoji, jer logika je slijedeća: postoji uverenje u kome ljudi uspjeh vide kao nešto negativno. To ih razdjeljuje i čini nekongruentnim , necjelovitim. Jedan dio njih zna da bi to bilo lijepo, a drugi misli: ‘ ako se ističem nisam skroman, drugi će me primjetiti’, pa to povezuju sa narcisoidnošću, sebičnošću ili pak nemoralnim isticanjem, neskromnošću. Takođe u ovom slučaju osoba može razviti fantaziju da bi se i drugi prema njima poneli neprijateljski jer su oni super?! Ono čega se osoba u ovom slučaju plaši jeste da može postati (a to se po nekada i dešava) predmet nečije ljubomore, i zavisti. Stvari počinju vrlo rano, još u školskim klupama kada dijete koje podstičemo da postiže uspjeh, biva izvrgnuto ruglu, kao ‘štreber, bubalica,ulizica itd. …’ Tada dijete da bi opstalo može da odluči da ostane tiho, nevidljivo, prosečno, ne ističući se.
‘Zlatna sredina’ nije ‘zlatna’ ako je posljedica ovog mehanizma, ona je praktično neka vrsta mehanizma odbrane, načina opstanka, iza koje se krije iracionalna filozofija djeteta, koje želi da zadrži ljubav okoline, točnije da ne ‘izaziva ljubomoru’, ili pak da zadrži potencionalno vrijednovanje sebe od strane drugih , ne izazivajući tuđu zavisti. Ipak, dati su nam talenti i umjeća, kao i određen broj naših dana… Rizici su sastavni dio puta Odraslosti, i svi koji misle da moraju zadržati sigurnost, ostati u ‘zoni konfora’ pošto poto, unaprijed osuđuju sebe na stagnaciju, apatiju, i nepomičnost.
Oni koji žele rasti kao ljudi, i kao duhovna Božja bića imaju zadatak, ići naprijed, po nekada možda pasti, ponovo ustati, ići dalje, nekada tiho, nekada glasno, reskirati i konačno sve bliže stizati u orbitu, onoga što stvarno jesu! Poznata je i pričica o rabinu kojeg Bog na kraju života nije pitao zašto nije bio Mojsije, već zašto nije bio ono što jeste, on sam! Zato, kao kršćani možemo osluškivati glas onoga koji nas je pozvao u život. Što smo bliži sebi, bliži smo Njemu.
Zato je vrijedno biti svoj (čitaj Njegov), autentičan. Ohrabrenje nam pruža sam Krist kada kaže:‘Ne bojte se, jer ja sam s vama, do svršetka svijeta’…A sa strahom ćemo onda lako, sledeći reči poslanice Ivanu: ‘Straha u ljubavi nema, jer prava ljubav izgoni strah! (1 Iv 4,18)
Piše: Maja Pavlov, psihoterapeut, NLP trener
Photo: pixabay.com
Dodajte komentar