Svemogući Bog je već bio prokušao poslušnost svoga sluge, i namislio povesti ga k višem cilju. Dogodilo se ustvari to, da je biskup Fiesole došao do kraja svog života. Proslavivši svečano sahranu, kako se to običava za jednog biskupa, kanonici i svi oni koji na to imaju pravo skupili su se da izaberu novog biskupa. Od svih, u jedan glas, bijaše prozvan i izabran o. Andrija iz plemićke kuće Corsini, iz Reda sv. Marije od Karmela.
Čuvši to, Andrija, smatrajući da neće moći obnašati tako veliku službu, otiđe i sakrije se u pećine Certose, 3 milje udaljenu od Firenze, a da to nisu znali oni u samostanu i gradu. Kanonici, nakon što su detaljno sve pretražili i ne mogavši ga pronaći, mislili su izabrati drugoga. Ali dok su još bili neodlučni što učiniti, Duh Sveti je intervenirao čudom, učinivši da tek rođeno dijete progovori ovim riječima: „Bog je izabrao Andriju, svećenika i biskupa; naći ćete ga u Certosi kako moli.“ Zapanjeni i izvan sebe zbog čuda, Fiesolani tako nađoše potvrđeno ono što su već prije bili odlučili, te poslaše ljude da pronađu biskupa, da ga pozovu i zamole da uzme na svoja ramena ovo breme biskupstva.
Dok su se u Fiesoli događale ove stvari, kod Andrije, skrivenog i u molitvi, pojavio se jedan dječak u bijelom ogrtaču koji mu je rekao da je Božjom voljom izabran za biskupa i da zbog toga ne bježi od tog teškog zadatka, jer mu je Bog dao za tu zadaću anđela čuvara koji će usmjeravati njegove korake po Božjoj volji. Potresen ovim viđenjem, Andrija ustade od molitve. U tom trenutku dođoše i Fiesolani koji su ga tražili. Prvo ponizno pozdraviše novoizabranog biskupa, a zatim ga zamoliše da ne odbije prihvatiti ove ovčice pod svoju zaštitu i skrb. Tada Andrija, vidjevši da je to volja Božja, zahvali Bogu i radosno prihvati nositi ovo breme od kojeg je bio pobjegao.
Teško je opisati na koji je način i kojom brzinom napredovao u svetosti nakon što je postao biskup s 48 godina. Velika je bila njegova briga za sakralne objekte. Išla je dotle da je želio da fiesolanska katedrala, koja samo što se nije srušila, bude obnovljena o njegovom trošku. A što da kažemo o njegovoj sućuti prema siromasima? Neka bude dovoljno reći da bi mu mamilo suze ne samo kad bi vidio siromaštvo svoga bližnjega, nego čak i kad bi samo čuo govoriti o tome. Bio je pun velikodušnosti prema svima potrebitima u njegovoj biskupiji, u kojoj se vodio zapisnik o njima, da bi im se zatim priskrbilo ono nužno za život. Nijedan siromah nije nikada bio otpušten bez milodara.
Čovjek Božji imao je običaj svakoga četvrtka prati noge siromasima, u spomen na poniznost Isusa Krista. Dogodi se jednom da neki siromah, imajući bolesne noge, ne dopusti da mu biskup opere stopala. Tada mu biskup reče: Imaj pouzdanja u Gospodina, sinko, i izlije vodu u posudu te mu stane prati noge i stopala. I zbi se čudo: čim su bile oprane, noge odmah postadoše sasvim zdrave.
Vita di S. Andrea Corsini, 13-16.
Izvor: karmel.hr
Uredio: Nikola Knezi
Dodajte komentar