Vjera Meditacije Meditacija o Božiću
Meditacije Vjera

Meditacija o Božiću

Meditirajući o božićnom otajstvu, teolog B. Forte pokušao je sebi predočiti što su mogli osjećati i misliti glavni likovi u događaju Kristova rođenja. Kako je mogao izgledati njihov nutarnji svijet? Dakako, ovaj je zamišljeni scenarij samo podloga za izricanje kršćanske poruke, a istodobno i poziv svima da se duhom i srcem unesu u otajstvo. Dijete je otvorilo oči, budeći se iz duboka sna. Pred njim se otvorila scena svijeta u koji je upravo stupilo. Prvo što mu je upalo u oči bilo je prelijepo lice jedne žene, koje bijaše tako lijepo da ga više nikada neće zaboraviti. Lice je bilo ozareno sretnim i nježnim, a istodobno i pomalo zamišljenim osmijehom: osmijehom majke koja je rodila čedo, i već brižno smišlja kako mu prve trenutke učiniti ugodnim i lijepim. Dijete je odmah prepoznalo da je to lice njegove Majke, iako ga nikada prije nije vidjelo. Osjeti kako ga preplavljuje nježnost i pozornost njezinih očiju, ispunjenih beskrajnom ljubavlju. To ga podsjeti na iskustvo jednoga iskonskog pogleda koji ga je oduvijek promatrao i ljubio. Ali, ne bijaše to sada pogled božanskoga Ti, nego ljudski pogled, pogled žene koji ga je ispunjao slatkoćom i srećom. Pomisli: lijepo je biti čovjek, ako biti čovjek znači imati majku. Majka te gleda kao nitko drugi na svijetu. Jedincat je njezin pogled, neusporediv, beskrajno dragocjen: čita tvoje srce, prodire duboko u te, miluje te, ulazi ti u dušu, ne možeš ništa sakriti pred njim. I kada ti je najteže u životu, taj te pogled tješi i liječi. Vraća ti nadu i razbija životne tmine. Kolika je snaga i moć u tome pogledu, jer je jednostavno pogled ljubavi, i samo pogled ljubavi ruši zidove, odgoni zlo, priziva blagoslov i mir. Nije slučajno – pomisli dijete Isus – što se u jeziku njegova naroda, naroda izabranja i saveza, božansku ljubav nazivalo riječju rachamim, što znači majčino krilo. Ništa ne može točnije i dublje izraziti čistu besplatnost i nezasluženost vječne ljubavi! Čime čovjek može uzvratiti čistoj ljubavi majke koja ga je nosila devet mjeseci u sebi, živjela za nj svaki tren, trpjela i gutala suze, čekajući samo jedno: da plod njezine ljubavi ugleda svjetlo svijeta? Ničim, osim također ljubavlju, ali ona uvijek zaostaje za onom majčinskom. Majčinsku ljubav ništa ne može nadoknaditi, zamijeniti ili nadvisiti. Stoga je Bog majka; on ljubi majčinski i još nepredočivo snažnije i dublje od zemaljskih majki, jer je neograničen. U Isusovom djetinjem srcu ta spoznaja bijaše posve čista i jasna, poput svjetla koje će zauvjek obasjati njegove riječi i djela, sve njegove dane. Nasmiješi se majci, a ona uzvrati smiješkom, još dubljim i širim nego prije. Dijete pomisli: ako je to osmijeh svih majki svijeta, divno je biti dijete. Nezamisliva je milost majčinstva, prihvaćena u ljubavi i radi ljubavi; nezamisliva je milost biti dijete majke koja tako prihvaća svoje majčinstvo. Koliko radosti ono pruža, i onda – pogotovo onda – kada je ta radost plaćena cijenom tolikih odricanja i žrtava.Ali, veo tuge i bola zastrije načas lice božanskoga djeteta. Pomisli na tolike majke u svijetu koje nisu znale ili nisu htjele biti prave majke, premda im je Bog-Majka dao milost da to budu. Strašno je biti ne-majka, majka-ubojica vlastitoga ploda, dijela same sebe, uskratiti se davanja života. Pomisli i na gorke boli tolikih majki čija je ljubav pogažena i prezrena. Na one koje su vlastita djeca zanemarila, razočarala, napustila. Vidje ih u duhu: bolne, satrvene i napuštene, ali one i dalje ljube, strpljivo i bezuvjetno. Čekaju. Mole. Božansko dijete osjeti veliko divljenje prema njima. Vidje toliko mnoštvo poniženih i iskorištenih žena, povrijeđenih i odbačenih, uporabljenih i zlouporabljenih, žrtava ljudskoga nasilja i bešćutnosti. Posve je sigurno: Vječni ga Otac šalje u ljudsko tijelo da bi mogao na se natovariti sve grijehe ljudi što su ih počinili protiv ljubavi, protiv svojih majki, žena, sestara. Osjeti Isus koliko je teška ta krivnja, taj teret, samo taj teret, a gdje su drugi grijesi … Tako je bolan i mučan taj teški teret … No, Njezin osmijeh, koji odražavaše misli svjetla i ljubavi njezina srca, ponovno mu vrati mir. Da, pomisli Isus, divne su te velike žene i majke, još ću ih mnoge susresti na svome životnom putu. Svima ću im darovati raj, najprije njima … Jer, unatoč zlu koje pustoši zemlju, neredu koji ono stvara na svim razinama života, u srcima ljudskih sinova ipak ima barem zrnce dobra, a to zrnce oni duguju osmijehu ljubavi svojih majki. Okrene pogled dijete Isus i uoči čovjeka sa štapom u ruci. Taj čovjek, Josip, bijaše pravedan. To se vidjelo u dubini njegovih očiju koje su zadivljeno promatrale svoje dijete, koje nije bilo njegovo. To je čovjek koji vjerovaše u nemoguću mogućnost Božje ljubavi. Jedan od onih, malobrojnih, koji ostavljaju svoj već zacrtani put i preuzimaju Božji put, tako težak, neshvatljiv i nedokučiv. Što bi bilo da Josip nije vjerovao? Što bi bilo da je po svaku cijenu htio – što je sve ljudski – imati svoje dijete, posve i samo njegovo? Dijete Isus protrne. Da se Josip uskratio zadaći koju mu je Bog namijenio, njegovu bi Majku kamenovali zbog preljuba. Njezino bi divno, djevičansko tijelo bilo zasuto kamenjem, uz poruge i kletve. Ne! Hvala Bogu da je Josip povjerovao, pomisli Isus s olakšanjem. Velik je to čovjek vjere. I tako je nježan, pažljiv i uslužan. Odgovoran, brižan, ponizan. Kolikih bi boli i muka bila pošteđena zemlja kada bi bilo više ovakvih svetih muškaraca. Isus osjeti kako mu je ugodno ležati na tvrdoj slami pod brižnim pogledom ovoga snažna, a istodobno nježna čovjeka. Pravednost je velika krjepost. Biti pravedan znači vjerovati u moć Božje slabosti, u konačnu pobjedu njegovih naoko slabih i beskorisnih puteva: čovjek ostvaruje puno čovještvo samo u poniznosti pred Bogom, u jednostavnosti i skromnosti, u čistoći srca. Neće ništa prljavo i nisko ti Božji pravednici, ti Josipi. Koliko će, dok je svijeta, trpjeti takvi ljudi – pomisli Isus. Bit će proganjani i klevetani, nazivani dvoličnjacima i čistuncima. Neće ih se slušati ni kada budu glasno vikali, jer su savjest svijeta. Svijet koji je ugušio svoju savjest davat će im uvijek samo gorke zalogaje, slat će ih u ludnice i tamnice, da bi imao svoj mir. Ali, taj je mir prokletstvo. Lažni mir, kupljeni mir, koji rađa otrovnim plodovima. Jer, bez poočima Josipa ne bi bilo ni njega, božanskoga djeteta! Tako je Bog odredio u svome planu. Bez njega ne bi bilo nade u bolji svijet. Svijet nastavlja živjeti zahvaljujući ljudima kao što je Josip, pomisli zahvalno Isus. Zbog takvih pravednika Bog još ima milosrđa i strpljenja. Zbog njih još nije podigao ruku, još čeka. Ali, dokle? Sve je manje Josipa. Jao nama kada i posljednji Josip napusti pozornicu svijeta. Tko će tada činiti ono nemoguće, ono što je protiv svake nade i svakoga ljudskog očekivanja? Krist se nije rodio „drugdje“ ili „u neko daleko vrijeme“, nego „ovdje i sada“, u ovoj „svojoj“ zemlji i među ovim „svojim“ narodom. Njegov je pogled upravljen na svakoga čovjeka pojedinačno: pogled je to ljubavi, koji poziva: otvori srce i promijeni se! Ne budi krut i tvrd, čovječe! Ne budi gluh i slijep, kada imaš i uši i oči! Ne budi bez srca, kada imaš srce! Božić nije spomen prošloga, nego poziv današnjici. Danas, sada, ja i ti, svi mi, još smo jednom – možda i posljednji put – prozvani i pozvani: da se ostavimo računica i interesa, i prigrlimo božićni dar ljubavi. Tada će nam se – i samo tada – nasmiješiti istinska životna sreća. J

(prema knjizi „Samoća vjere“, Ivan Ivanda)

Pišpe: Jelena Pinter

Photo: apps4hue.com

Jelena Pinter

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.