Braćo i sestre!
Crkva se spominje danas svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. I prvo čitanje nam želi posvjestiti, želi približiti značaj našega oca i značaj naše majke. I svi mi, vrlo dobro smo svjesni tko su oni u našim životima. I znamo, da su oni, svoje živote davali da bi nama bilo dobro, znamo da su bili u stanju i da su spremni svakoga trenutka učiniti sve kako bi svojoj djeci darovali ono najbolje za njih. I dok promatramo sve to, čitanje nam želi posvjestiti da ne skrenemo pogled sa naših roditelja i onda kada ih bolest oslabi. Da ih ne zaboravimo kada njim klonu životne snage. Trenutci slabosti, bolesti, njihove usamljenosti, tuge i razočaranja, neka nas potaknu da njim uvijek život činimo ljepšim i boljim. Koliko puta nemam strpljenja s našim roditeljima, s našom obitelji?! Mnogo puta! Ali pored svega toga, ovaj blagdan nas treba potaknuti da razmislimo i da odlučimo puno više ljubavi činiti našim bližnjima, našim roditeljima. Ako su tu, pohodimo ih, obiđimo, pozovimo telefonom da njim čujemo glas. Koliko su samo oni puta to činili prema nama, koliko su se žrtvovali i trpjeli. Mnogi roditelje nemaju, mnogi su otišli već kod Gospodina. I sigurno ako za nekoga mole onda je to njihova obitelj, njihova djeca. Sjetite se u Vašim molitvama danas i pokojnih roditelja. Zamolite dobroga Isusa da ih nagradi svojom ljubavlju za sve ono što su za svoga života činili, za sve ono za šta su se žrtvovali. Evanđelje nam progovara o jednom događaju Isusova djetinjstva, kada nam se čini, baš kao Mariji i Josipu da je Isus svojim ponašanjem učinio neposlušnost. Ipak, on je Bog! Ne može, a da ne ide u dom Oca svoga. Ne može, a da nije u molitvi, u razgovoru s Ocem. I svima nama pokazuje primjer! Pokazuje već s 12 godina što mu je svrha života, što mu je cilj. I kao da se u našim nutrinama i dalje čuje pitanje: Sinko, zašto si nam to učinio?! Zašto i dalje sumnjamo u Gospodina, zašto naša vjera nije toliko jaka da smo u stanju gore premještati? Gospodine, ojačaj nam vjeru. I to pitanje, koje Isusovi zemaljski roditelji njemu upućuju, možemo prenijeti i u pitanje naših roditelja, naše mame ili tate: zašto mi to činiš? Zašto me ne ljubiš više? Zašto me odbacuješ? Zašto sa mnom nemaš strpljenja? Isus nam pokazuje primjer da za svaku našu muku, za svaki naš problem, nestrpljenje, tjeskobu, tražimo rješenje upravo tamo gdje je i on tražio snagu za njegovo djelovanje, a to je dom Oca njegova, odnosno dom Oca našega. Dobro nam je, braćo i sestre ovdje biti, ovdje boraviti, u molitvi, pjesmi. Ipak, kad napustimo ovaj dom molitve, neka Isus i njegove riječi uvijek budu s nama, nemojmo ih zaboraviti kada dođu teški trenutci, trenutci koji traže ljubav, strpljenje. Neka se duh ove liturgije proširili i u naše obitelji. U naše obitelji koje su potrebne puno molitve i žrtve. Neka ih Gospodin čuva, blagoslovi. Neka Gospodin ne skrene pogled sa svih onih problema i poteškoća s kojima se obitelji suočavaju. U njemu je snaga, ljubav i strpljenje i za to ga molimo.
Piše: Siniša Tumbas Loketić
Photo: http://sites/svjetlo-vjere.com/files.hkm-wien.at
Dodajte komentar