Mnogi od onih koji idu redovito ili povremeno u crkvu, ponekad imaju zablude ili sumnje u vezi svete ispovjedi, koje nisu tako jake i presudne da bi čovjek prestao ići na ispovijed, ali mogu uneti konfuziju. Evo nekih:
«Ispovijed mi nije potrebna, Bog čuje moje kajanje i kod kuće»
Ova zabluda najčešće služi kao opravdanje onima koji ne idu u crkvu, a pogotovo na ispovijed. To je pokušaj smirivanja savjesti. Ova tvrdnja nije posve netočna, ona važi za sve lakše grijehe za koje je nije potrebno ići na ispovijed. Oproštenje lakših grijeha može se od Boga dobiti i osobnim kajanjem ili kajanjem na početku svete mise. Naravno, to kajanje ne smije biti samo «izrecitovano» reda radi, nego izrečeno iskreno (Iv 20,22). Kad se načini teški grijeh, nije dovoljno u svojoj se sobi pokajati – i nikom ništa. Treba uspostaviti pokidane veze i s Bogom i s Crkvom. Teški grijeh nas ne odvaja samo od Božje ljubavi, nego nas čini nedostojnim članovima Isusove Crkve, odvaja nas od Crkve koja je zajednica onih koji pripadaju Bogu.
«Svećenik je grešnik kao i ja, on nema pravo znati moje grijehe»
Prva tvrdnja je točna: svećenik je grešnik. To ni jedan svećenik neće zanijekati. No, i apostoli su griješili pa je Isus svejedno upravljao njima, ljudskim bićima, povjerio zadaću pomirenja grešnika s Bogom.Nisu oni to zaslužili, već su tu službu primili kao dar. Crkva, nositeljica Isusove službe je povjerila vlast svećeniku da ispovijeda.Kada bi sakramente smjeli dijeliti samo bezgrešni, onda sakramenata ne bi ni bilo. Uostalom, onima koji kažu da svećenik kao grešnik nema pravo ispovijedati postavljamo pitanje: a kako kao grešnik smije krstiti, krizmati, služiti svetu misu, vjenčati, bolesnika pomazati? Ako je grešnik, onda je grešnik uvijek, a ne samo kad treba ispovijedati.
«Ja nemam razloga ići na ispovijed»
Sv. Ivan je napisao: «Tko kaže da nema grijeha, lažac je!» Ako netko misli da je samo teški grijeh – grijeh, onda se grdno vara. A što ako na poslu izbegavam svoje obaveze i namjerno malo radim jer me niko ”ne vidi”? Ako novac trošim na gluposti i nepotrebne stvari umjesto da ih donesem obitelji ili potrebnima? Ako psujem ili se vulgarno izražavam te sablažnjavam drugoga? Ako mjesecima nisam posjetio roditelje ili ne razgovaram s bližnjima zbog materijalnih stvari ili uvrede? Ako uvijek imam vremena za sve drugo a ne za molitvu, obitelj, crkvu? Jesam li više vjerovao sebi nego Bogu, bio očajan, plašio se za budućnost, za zdravlje? Jesam li se brinuo za slobodu i pravdu tako da podijelim svoja dobra s potrebnima? Jesam li lako posumnjao u svoga bližnjega umjesto da sve opravdam, u sve vjerujem, svemu se nadam, sve podnosim? Jesam li tražio divljenje i pohvalu, a nisam podnosio kritike i opomene? Što ako neko vidjevši moj život, ne poželi doći k Isusu, Crkvi? Mi koji idemo u crkvu nismo idealni, grešnici smo, svjesni smo toga i upravo zato osjećamo potrebu ne samo popraviti nepravdu nanesenu bližnjemu i grijehe izbjegavati, nego se nastojimo s Bogom izmiriti i zamoliti da nam oprosti na onaj način kako je on po Isusu odredio – kroz sakrament ispovijedi.
«Bog je dobar, baš on gleda na moje grijehe!»
Ovo je pokušaj da se grijesi umanje do te mjere da izgledaju zanemarivo ali je to i poigravanje Bogom i njegovom ljubavlju! No, u Bibliji stoji da grijesi vrijeđaju Boga, da izazivaju krivicu pred Bogom. Isus rekao da sve što učinimo bližnjemu, činimo istovremeno i Bogu. Ne smijemo u Bibliji birati samo ono što nama odgovara i čime ćemo umanjiti svoju odgovornost pred Bogom. Treba pošteno pročitati i sve ono što se odnosi na Božju srdžbu, Božju povrijeđenost našim grijesima i Božju kaznu. U Bibliji piše: «Ne reci: ‘Veliko je milosrđe njegovo, oprostit će mi mnoge moje grijehe’ jer je s njime milosrđe i gnjev te na grešnike pada srdžba njegova…. (Sir 5, 6).
«Ima vremena: molit ću se za grijehe i kajati kasnije»
Ne znamo koliko nam je vremena dato od Boga pa treba da živimo svaki dan kršćanski pripravni. U Bibliji piše: «Ne oklijevaj vratiti se njemu i ne odgađaj iz dana u dan jer će iznenada njegov gnjev planuti i u čas osvetni ti ćeš propasti.» (Sir 5,7), ili: «Ne reci: ”Griješio sam, pa što!’ jer Gospod umije čekati. Ne uzdaj se toliko u oproštenje da gomilaš grijeh na grijeh”. (Sir 5, 4-5).
«Ne vrijedi se ispovijedati kad ću opet sagriješiti»
Smiješno bi bilo reći: neću piti lijekove jer ću se jednom opet razboliti. Odlazak na ispovijed je znak: 1) da se nismo pomirili s vlastitom grešnošću kao s nečim normalnim, 2) da nismo ravnodušni prema grijehu i da ga ne opravdavamo, 3) da smo svjesni kako je Božji put bolji od Sotoninog, 4) da grešnost ne smatramo nečim nepopravljivim (iako ona ostaje trajno vezana uz ovaj oblik života), 5) da vjerujemo u mogućnost popravka i da ga želimo. Ako na ispovijed idemo samo zato da bismo se riješili tereta savjesti ili iz straha pred Bogom te nastavili po starom, onda to nije dobro! Kako ćeš nekome tko te je uvrijedio oprostiti ako na njemu ne vidiš želju i nastojanje da to više ne učini? Kako bi to bilo kad bi taj došao i rekao: Molim te oprosti mi, ali ja ću te opet uvrijediti? Bio bi to apsurd! Bog, naravno, ne traži od nas 100 %-tnu garanciju da više nikada i ni u čemu neću sagriješiti jer mu to niko ne može dati. Bog traži našu želju da ne griješimo, našu želju da što duže i što više živimo u skladu s njim. Njega zanima kakav je naš stav prema grijesima koje smo učinili i što planiramo ubuduće – jesu li nam grijesi nešto normalno, što se podrazumijeva ili ih planiramo stavljati pod kontrolu, uspjeli ili ne uspjeli odmah i u određenom roku? Dakle, na ispovijed idem jer želim sebe uvijek i iznova stavljati pod kontrolu. Pa ako Bogu nije teško uvijek iznova opraštati, kako je onda meni teško uvijek iznova počinjati? Bog je strpljiv i blag, ali ne zato da bismo se opustili i mirno nastavili griješiti, nego zato da bi nas njegova strpljivost potakla na neumornu borbu sa vlastitom grešnošću.
«Ima grijeha koje ni Bog ne može oprostiti.»
Neki ljudi su, očajni radi grijeha koje su učinili, izgubili vjeru u mogućnost mira u srcu. Nema grijeha kojeg Bog ne može oprostiti! Bog je veći od svakog grijeha. Jedini grijeh za kojeg Isus kaže da je neoprostiv je «grijeh protiv Duha Svetoga». Teolozi uvelike raspravljaju o značenju ovog pojma, no vjerojatno je da se radi o tvrdoglavom i upornom odbijanju Božje milosti i obraćenja.
«Znači: učinim neko zlo, ispovjedim se i nikom ništa!»
Čovjek mora snositi i odgovornost radi svoga zla i ispraviti nepravdu učinjenu grijehom. Božje nas oproštenje ne oslobađa toga! Dakle, ne mogu opljačkati banku, ispovjediti se i zadržati novac jer mi je Bog oprostio. Ako se iskreno pokajem, grijeh je oprošten, ali na sud moram. Božje oproštenje me pošteđuje božanske kazne, ali ne i zemaljske ako sam je zaslužio. Zato svako kajanje u ispovijedi mora uključiti odluku da više nećemo griješiti, želju da nadoknadim štetu, vratim ukradeno, pokušam pomiriti se nakon svađe, popravim tuđi dobar glas kojeg sam klevetom ocrnio, ispričam se onome koga sam uvrijedio, prihvatim pravednu zakonsku kaznu. Ako nema iskrenoga kajanja činimo još jedan novi veliki grijeh, to jest svetogrdno se ispovijedamo i bez prave nakane primamo Kristove svetinje – sakramente. Sveta ispovijed je obraćenje i odricanje od svakoga, pa i najmanjega grijeha te potpuno opredjeljenje za Krista i život u njegovoj ljubavi i milosti. To je put obraćenja!
Preuzeto sa: www.srce-isusovo.com; zupa-sv-marka-krizevcanina.hr
Uredio: prof.dr.med. Robert Semnic
Photo: prof.dr.med.Robert Semnic
Dodajte komentar