Braćo i sestre!
Čuli smo Riječ Božju, koja opisuje na koji način Marija izražava svoju vjeru, povjerenju u nebeskoga Oca. I ovo nije tek samo jedno, rekao bih, pobožno Evanđelje, povijesno koje opisuje određeni događaj. Ovo je tekst, koji pokazuje da se isplati predati svoj život u Božje ruke. Čitamo u Evanđelju, da Marija usta i pohiti u Gorje. Moramo znati, da evanđelista Luka ne govori detalj, a mislim da je bitan nama, nama u današnjem vremenu, a to je, da je Marija hodala do Elizabete 150 kilometara. I rekao bih, da nam Marija pokazuje savršen primjer hodočašća. Ona hita u Gorje, izražava svoju vjeru i povjerenje u Gospodine time što hodi tolike i tolike dane i noći. Zamislite samo, u ono doba, po onim uvjetima, preći toliko kilometara. Dani su bili vreli, noći ledene – pustinja je takva – a ona, bez obzira na sve ide naprijed. Evo nam, braćo i sestre, savršenog primjera za naš život. Ma imamo mi u našoj svakidašnjici, svaki dan, i „vrelih dana, ali i ledenih“. U ovo spada sve one poteškoće sa kojima sa suočavamo u našim životima. Ovdje spadaju svi oni problemi koji znaju da opterećuju naše živote. Predajmo dragi prijatelji naše živote Isusu. Marija je to učinila, rekavši svoje DA, predala je život Bogu Ocu, i to sa potpunim povjerenjem. Elizabeta je osjetila veliku radost jer je k njoj došla Isusova Majka, a u njenoj utrobi Gospodin. Zamislite koliko se Elizabeta radovala. A nama?! Dragi prijatelji, dolazi li nama Isus? Hoćemo li se radovi Njemu? Dolazi li, ili tako prolazi pored nas?! Ma dolazi svaki dan u svetoj pričesti, dolazi i želi nam pomoći, želi nas ohrabriti, želi nas podići, želi nam pokazati da nismo sami, da nas on hrabri i potiče da budemo radosni, da budemo sretni kao i Marija. Da budemo kao i ona, dok hodimo putevima života, dok nas peče žega dana, dok nas bije hladnoća noći, ne sustanemo, ne obeshrabrimo se na putu spasenja kojim smo krenuli. Marija je vidjela cilj! Koji je naš cilj, dragi prijatelji?! Imamo li uopće mi cilj? Ako nam je cilj Božje Kraljevstvo, onda hrabro idemo ka tome. Ali, nemojmo zaboraviti, da Božje Kraljevstvo počinje već ovdje na zemlji, ovoga trenutka, sada. Ne negdje tamo, nego ovoga trenutka. S toga, ako imamo cilj, kao i Marija, onda, samo hrabro, bez žalosti, idemo naprijed, idemo k našemu Bogu.
Braćo i sestre! Božić je ovdje, samo što nije. Jesmo li spremni? Hoćemo li dočekati Isusa? Netko bi rekao, pa ispovjedili smo se, obavili smo Božićnu ispovijed. Nije dosta! Isus čeka naše biće, cijelo naše biće. I naše grijehe, i propuste, i razum, i tijelo. Tek kad se potpuno predamo Bogu, Isusu, onda ćemo osjetiti Božić, onda ćemo osjetiti promjenu, onda ćemo osjetiti Radost, iskrenu Radost. Dok hodimo još ovih nekoliko dana ka toj Radosti, želim, svima vama, da dani koji su pred nama, budu dani iščekivanja Gospodina. Dok se trudimo, radimo, spremamo naše domove, čekamo goste, častimo se, nemojmo Isusa staviti tada sa strane. Neka bude uvijek uz naše živote, i jedino tako nećemo posustati na životnome putu. Amen.
Piše: Siniša Tumbas Loketić
Photo: http://lifeaspractice.com
Dodajte komentar