1Kr 17,10-16
Sve ono što je Izrael postao nakon izlaska iz Egipta došlo je u pitanje. Stoga se Ilija pojavljuje iznenada kako bi najavio pošast, kao što je i Mojsije jednu od egipatskih nevolja. Naime, Kananejci – starosjedioci zemlje u koju su Izraelci ušli kao u Obećanu svojinu – štovali su Baala, boga kiše i plodnosti. Zavedeni idolopoklonstvom svoje društvene elite, Izraelci su se sve više priklanjali Baalu. Mislili su život osigurati materijalnim prosperitetom. No, to bi značilo napustiti Gospodina koji ih je izveo iz Egipta, čudesno vodio pustinjom i uveo ih u zemlju njima darovanu… To bi značilo izgubiti svoj duhovni identitet. Kao poziv k istini, Gospodin podiže proroka Iliju. Ako se narod klanja tuđem bogu i zbog povećanja materijalnog standarda napušta Gospodina, Ilija ima izazvati Baala: je li moćan dati kišu kad Gospodnji prorok tvrdi da je neće biti tri godine? Je li moćniji od Gospodina? Primjećujemo: narod je svojom nevjernošću zaslužio tri godine biti bez kiše, žetve te trpjeti glad i gubitke, no rezultat izazova bit će mu na trajnu korist. Ilija se potom skriva na potoku Keritu gdje ga Gospodin čudesno hrani kao svojevremeno narod u pustinji. Okrijepljen Božjom brigom i proživjevši iskustvo pustinje, Iliju sȃm Gospodin upućuje u Sarfatu Sidonsku da ga hrani udovica, poganka. Iako je bila uvjerena da proroku može pružiti samo posljednje zalogaje hrane i kapi ulja. Njoj koja je dala sve što je imala, prorok obećava da hrane neće nestati. Iako je u Izraelu koji se udaljavao od Gospodina bilo moćnih i imućnih, On odlučuje proroka i svoju bitku za pravovjernost Izraela povjeriti njoj, ženi koja nema gotovo ništa i koja je k tome – strankinja! Upravo njoj koja je bila spremna dati sve i podijeliti s čovjekom Božjim posljednje zalogaje, Gospodin će udijeliti čudesno izbavljenje u sušnim godinama. Daruje joj blizinu čovjeka Božjega i sigurnost pred nevoljom. Vidi njezino neograničeno predanje kojim Mu neće uskratiti niti ono posljednje te joj darežljivo otvara ruku. Ona se time – ne samo formalno nego suštinski i stvarno – uključuje u narod Gospodnji, među one koji se u Njega uzdaju. Štoviše, za razliku od onih Izraelaca koji su ga nevjernošću i pohlepom rušili, sarfatska udovica doprinosi izgradnji Kraljevstva Božjega.
Mk 12,38-44
Kako se Isusu u Evanđelju po Marku sve više bliži muka i smrt, trenutak istine, tako i Njegov govor sve direktnije i konkretnije ukazuje na istinu. Pismoznanci su oduvijek imali važnu i pozitivnu ulogu u izraelskom narodu. Međutim, biti na položaju jest izazov kojeg nije lako izdržati. Moći si nešto prisvojiti – makar se i ne radilo o materijalnim vrijednostima, nego se na primjer o časti i ugledu – može biti neodoljiva napast. Evanđeoska sličica mali je isječak iz tadašnje a i današnje religiozne i društvene stvarnosti. Jer kako god se mijenjali društveni i politički sistemi tijekom ljudske povijesti, ostaje istina da su oni ustrojeni piramidalno a to je potpuno suprotno logici Svetoga pisma. Jer teret u takvoj konstrukciji počiva na najslabijima koji ne uspiju izbjeći ono što na njih natovare bolje pozicionirani. Uz to, kad se netko uspije osloboditi iz takvog podređenog položaja, počne se ponašati kao što su se prema njemu do jučer ponašali moćniji od njega. Tada se zapravo ništa nije dogodilo, ništa se nije promijenilo jer se nitko nije oslobodio: tko zasjedne i iskorištava nekoga pokazuje da nije slobodan, da negdje u njemu postoji nešto što mu ne dozvoljava činiti dobro.
Takvi načini ponašanja nisu rijetki ni u Crkvi a nažalost ni u našim kućama, radnim mjestima i uopće u životnom okolišu. Pravi put pokazuje Isus dok govori o siromašnoj udovici. Ona, za razliku od pismoznanaca, ne nastoji na sebe privući pažnju, pa ni u času kada daje sve od sebe! Daje se do kraja, sagorijeva tiho… Ona ne poznaje Isusa, nije Ga slušala, nije odgovorila na Njegov poziv i nije Njegova učenica; ne slijedi Ga. Ipak, svojim životom čini upravo ono što Isus naučava: kada daješ milostinju, ne trubi oko sebe kao što čine licemjeri…neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica… Ona je primjer tolikih koji, nikada ne čuvši nijednu Božju riječ i ne pročitavši nijednu stranicu Svetog pisma, ipak u sebi čuju glas savjesti, glas Duha Svetoga i idu za njim. I danas u Crkvi postoje oni koji su odveć su oprezni prema onima koji su u nju tek jučer ušli a pogotovo prema onima koji u nju nikada neće ući. Vidljivo je, kao i iz primjera udovice u Sarfati Sidonskoj, da Bog ne pita tko gdje pripada nego ide li putem istine i života, slijedi li glas Duha Božjeg kojeg se ne može uhvatiti, ide kamo hoće i ne bježi od tmina: prvi je on lebdio nad bezdanom; On ne uzmiče ni pred kim.
Ova žena ljubi i to ljubi do kraja. Za razliku od onih koji daju mnogo – više nego li ona posjeduje – ona daje sve, sav svoj život. Učenik nije onaj koji daje nešto od sebe, nego onaj koji ulaže sav svoj život. Upravo kao Isus – premda bogat, radi vas posta siromašan. Dajući sve, ona je u sebi sigurno morala otkloniti mnoge zapreke; i nju je sigurno jedan glas zvao na ljubav a drugi na čuvanje samo za sebe. Koliko god malo dala, dajući sve ona je posegnula za ljubavlju i slobodom i postigla ih. Postigla je radost jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. Bog želi takvog čovjeka – u istini i vedrini! Kako bi čovjek mogao biti sretan ako nije vedar, kako biti vedar ako nije slobodan, a kako slobodan ako ne može dati? A kako će dati ako ne ljubi?
Preuzeto: www.sveto-pismo.net
Photo: https://sites/svjetlo-vjere.com/files.wikipedia.org
Dodajte komentar