Propovjedi doc. dr. sc. vlč. Ivica Čatić 21. nedjelja kroz godinu
doc. dr. sc. vlč. Ivica Čatić Propovjedi

21. nedjelja kroz godinu

š 24,1-2a.15-18b

Prvo čitanje zapravo je dio opisa tzv. Velike skupštine u Šekemu gdje Jošua predvodi obnovu Saveza. Nakon što je Izraelce uveo u Obećanu zemlju i nakon što su se susreli s nizom poteškoća pa i međusobnih nesuglasica, Jošua se priprema za silazak sa scene i želi osigurati vjernost naroda Gospodinu. Obnova Saveza, po uzoru na tadašnje vazalske ugovore, sadrži preambulu, prizive na povijesne odnose između partnera, klauzule i odgovore, zapisivanje svjedočanstva te, na koncu, prokletstva kao kazne za nepoštovanje ugovora. Gospodin je opisan kao suveren koji traži lojalnost od svog vazala da bi mu dao svoju zaštitu. U srcu Obećane zemlje Izrael stupa pred Gospodina a Jošua mu priziva sjećanje na prošlost koja bi trebala biti zalog pristupanja obnovi Saveza. Iz njegovih je riječi vidljivo da se sve tijekom njihove povijesti odvijalo na Božju inicijativu; u tim događajima se očitovala Njegova dobrota. Smjenjivanje vaši oci i vi očituje da namjerno želi povezati prošlost i sadašnjost jer ono prvo utemeljuje ovo drugo, i jer su oboje povezani jedinstvenim projektom oslobođenja koji vodi od ropstva u služenje Bogu. Izvor oslobođenja jest u Bogu i zato veliki vojskovođa Jošua sve pobjede bez okolišanja i bez samohvale pripisuje Njemu. U cijelom poglavlju četrnaest puta (2×7) dolazislužiti a i Gospodin je spomenut također četrnaest puta. Ovo je znakovito jer u hebrejskom jeziku isti glagol se koristi za označiti služenje i liturgiju. Knjiga u cjelini prikazuje kako narod u biti nije Obećanu zemlju zauzeo vojnom silom, nego ritualnim hodom u procesiji: predvode je svećenici koji, noseći Kovčeg, prelaze preko Jordana. Pošto sveto znači odijeljeno, granica svete zemlje jest Jordan u koji poslije svećenika i Kovčega ulazi cijeli narod i, ušavši u zonu svetoga, cijeli narod postaje svećenikom. Izrael je, dakle, velika liturgijska zajednica koja na bazi služenja/liturgije zadobija svoju (svetu) zemlju. U samim njegovim temeljima jest liturgija/služenje. U pozadini ovog velebnog teksta stoji istina: narod je i poslije iskustva čudesnog izbavljenja iz Egipta, čudesnog hoda pustinjom, vidjevši pad jerihonskih zidina i dobivši u posjed zemlju kojom teče med i mlijeko još uvijek u stanju ostaviti Gospodina! Glavna prepreka u služenju jest idolatrija, kako ona u prošlosti, tako i ona u sadašnjosti.

Iv 6,60-69

Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati? Isusova se riječ sudara sa ljudskim egoizmom: čovjek se ne želi otvoriti životu koji je u sebi davanje, dijeljenje. To ga zbunjuje i čini mu se kao propast, osiromašenje vlastitog života. Isus, dakako, poznaje ovo nepovjerenje, nevjerovanje u Očevu ljubav i mogućnost živjeti od nje. Došao je među nas da bi nas od tog zla ozdravio. I uopće se ne trudi otkloniti ovu „sablazan“ od svojih učenika – naprotiv, bila bi velika šteta da je učenik previdi! Jer onaj tko se ne sudari s ovim problemom neće ga moći nadvladati. Taj neće primijetiti novinu Božjeg života koji je pred njim. I nastavit će živjeti u uvjerenju da je kršćanin, dobar čovjek a zapravo ponašat će se kao svaki solidan poganin. A kršćanstva nema bez onih koji grizu, žvaču i upijaju sok Isusovog kruha ljubavi koja nosi sve pa i križ.

Dok je Isus liječio i činio čudesa bio je popularan i dobro prihvaćen. Bilo je poželjno ono što je činio. Bio je dobar dok je davao i ništa nije tražio. Sad kad je počeo tražiti, odjednom Ga se više ne može slušati. A On samo čini ono što je za njih najbolje. Ako je izliječio nogu, ruku ili kožu to je bilo dobro. No, ima i važnijih stvari. Ako pojedini organ tijela treba dobiti novi izvor snage i zdravlja, onda tim više trebaduša, ljudska osoba u svojoj cjelovitosti. Ako je važno kako se osjeća pojedini dio tijela, još je važnije kako se osjeća cijeli čovjek; kako gleda na život i kako živi. Ako za ruku i nogu može biti novog života, onda može i za čovjeka u njegovoj cjelini. Isus je govoreći o kruhu života vječnoga – o svom Tijelu i Krvi – htio ponuditi čovjeku još više života. Jasno, to zahtijeva zauzimanje stava, odluku. Treba se založiti sav čovjek. A to je bilo previše. Ne žele slušati. Imaju oni svoje putove kroz život. Na njihovo odbijanje Isus neće niti pokušati pa ni u najmanjoj mjeri omekšati svoj tvrdi govor. Ono što On nudi ne može biti predmet pogađanja ili snižavanja “cijene”. Uzmi ili ostavi! On zove na život po Duhu a to znači izaći iz sebe, iz tjelesnog i ograničenog i dati se voditi dahom Vječnoga. Umrtvljenu ograničenost i sivilo onoga što se vidi oživljavati nevidljivim plamenom Duha Božjega. Ljudi nagonski žele Boga koji će ispunjavati njihove želje, kojeg će moći podesiti prema sebi pa makar ga tako izobličili da završi nemoćan skupa s njima u njihovoj sivoj svakidašnjici. Bog Isusa Krista želi nešto drugo: čovjeka izvući iz sivila i dane mu obojiti dahom vječnosti. On zove naprijed – uzmi ili ostavi!

Da možda i vi ne kanite otići? Za razliku od onih koji se okreću od Isusa, Petar u ime učenika izražava svoju vjeru. No, to za sada čini izrazom koji se često nalazi na ustima zloduha kad susreću Isusa – Svetac Božji. Ova dvosmislenost nagovještava da njemu i drugim učenicima još uvijek Isusov život ljubavi nije jasan, što će potvrditi i njihov bijeg kad se bude približavao čas križa. No, oni imaju barem želju: Gospodine, želim krenuti s tobom! Ostalo pripada misteriju Božjeg vodstva kojim pohađa i prosvjetljuje duše koje mu se izruče.

Piše: doc. dr. sc. Ivica Čatić

Preuzeto sa www.sveto-pismo.net

Svjetlo Vjere

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.