Propovjedi doc. dr. sc. vlč. Ivica Čatić 20.nedjelja kroz godinu
doc. dr. sc. vlč. Ivica Čatić Propovjedi

20.nedjelja kroz godinu

Izr 9,1-6

Na Starom istoku smatralo se kako ljudi koji su postigli uspjeh u život trebaju prenositi životnu mudrost mlađim generacijama. Njihova se pouka cijenila a onaj tko je mogao s njom doći u dodir smatrao se privilegiranim. U prvim poglavljima Knjige Mudrih Izreka mudrost iznosi njezin autor. U njima učitelj nastoji u učeniku rasplamsati želju za proučavanjem mudrosti, baš kao što otac svim žarom poučava sina. Uz njega pojavljuje se u liku žene uosobljena Božja Mudrost. Ona dolazi od Boga kako bi uspostavila vezu između Njega i svijeta. Ovo uosobljenje mudrosti, kakvog nije bilo u egipatskoj književnosti, služi za približavanje Božjeg otajstva jer mudrost progovara običnim jezikom, nudi puninu života, ali i najavljuje tragediju onima koji se ogluše o njen zov. Tako se, pored postojanja svjetovne mudrosti, pojavljuje mudrost koja čovjeku pomaže u hodu kroz teškoće svakodnevice prema Bogu, a k tome je još i uosobljena – time postaje pristupačnija čovjeku, nije hladna nauka ili znanje dostupno samo onima koji su obdareni za spekulativne dosege, nego je bliska, prijateljski nastrojena – ima ljudski lik! Ona, u slici, gradi kuću a zapravo uz Gospodina je arhitekt svega što postoji, njezin genij je u temelju sklada koji organizira postojeći svijet. Jedino ona može konstruirati ono što će iznjedriti život i što će trajati. Podigavši kuću, velikodušno poziva na gozbu jer njezina su radost djeca čovjekova. Pruža besplatno kruh i vino. Uzmite i jedite, uzmite i pijte, reći će onaj koga će Pavao nazvati našom Mudrošću od Boga. Za razliku od njezine suparnice Ludosti koja nudi lak i brz – ali zato kratkotrajan užitak – Božja Mudrost prvo gradi na neprolaznim temeljima da bi iz svoje punine i obilja pružila hranu koja trajno podiže život.

Iv 6,51-58

U današnjem evanđelju Gospodin Isus se direktno nastavlja na govor uosobljene Mudrosti iz prvog čitanja. On je poput starozavjetne Mudrosti koja priprema gozbu svojim sljedbenicima. U njezinoj gozbi kruh označava mudrosnu pouku a jestiznači usvajati Mudrost tj. učiti. Isus isprva ide tim pravcem. Naime, kao što je u razgovoru sa Samarijankom izraz piti imao više značenja, tako je ovdje sa glagolom jesti/blagovati. U prvom dijelu govora, Isus govori da je on kruh života ikruh živi, pa se glagol jesti se može shvatiti kao vjerovati. Izreka tko vjeruje, ima život vječni, koju je Gospodin izrekao prethodno, podudarna je s onom tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke koju čujemo u današnjem evanđeoskom odlomku. No, kasnije pojavljuje se novina: Isus kaže da je kruh kojeg će dati za život svijeta njegovo tijelo! Slušatelji su to razumjeli doslovno i stoga im se činilo neprihvatljivim. Iako njihovim slutnjama ne daje za pravo, Isus – vidljivo je iz grčkog izvornika – ipak ustrajava u tome da će se njegovo tijelo i krv jesti tj. piti. Time se, kao i ispunjavanjem drugih uvjeta, zadobiva udioništvo u Isusovom životu: tko jede Isusovo tijelo i pije krv u meni ostaje i ja u njemu. Tu je ulaz u zajedništvo koje Isus ima s Ocem: kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Naglasivši potom da je ovaj kruh drugačiji od Mojsijevog, Isus povlači oštru razdjelnicu između onih koji mu vjeruju i onih koji ne vjeruju.

Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo? Isusovi slušatelji ne prihvaćaju da on može biti kruh koji je s neba sišao, ne prepoznaju da život dolazi upravo od njegovog tijela koje će kao kruh biti predano za život svijeta. Da bi čovjeku pružio svoju ljubav koju će usvojiti, uživati i živjeti. Neprihvaćanje i nepristajanje velikog dijela slušatelja Isusovih riječi najavljuje negativne reakcije koje će dolaziti kroz svu povijest do danas. Ono svakako pripada redu povijesnih činjenica koje bilježi evanđelist, no u sebi nosi poruku koju Isusov učenik treba ponijeti u život kao upozorenje: može se biti fasciniran Isusovim čudom, ali ne doprijeti do znamenja i do života kojemu Euharistija treba voditi. Može se biti veliki Isusov fan, a u sebi ne imati Njegov život.

U Svetom pismu glagol živjeti ne pridaje se biljkama, ne upotrebljava se ni za životinje nego samo za čovjeka. Istina, žive biljke, žive i životinje, ali čovjek živi drugačije…ili bi barem trebao živjeti drugačije… Životinja, premda se može hraniti istim komadom kruha kojim i čovjek, ipak nikad to nije isti kruh a ni isti život koji iz tog kruha proizlazi! Nikad životinja ne može jesti kao čovjek jer nikad u svom kruhu ne može naći ono što može čovjek. Čovjek u svom kruhu može naći ne samo život za danas i sutra, nego može ići prema izvoru života. Čovjek se preko svoga može susresti s Onim od kojeg mu dolazi život, može mu reći poneku riječ, može mu reći HVALA…Da, može ako svoj kruh jede, ako ga blaguje onako kako to samo čovjek može činiti. Naprama ovakvoj čovjekovoj sposobnosti i upravo ususret njoj Sin Čovječji pruža kruh s neba. Isusovo čovještvo, njegovo tijelo i krv daju ono što cijeli kozmos sa svim bićima u njemu simbolizira: Boga koji samog sebe daruje čovjeku! Svaki drugi kruh samo je znak, simbol ovog kruha koji daje život samog Boga,život vječni. Zato će onaj tko se hrani ovim kruhom skupljati svaku mrvicu ove stvarnosti, kao što su učenici skupili dvanaest košara ulomaka. Svako biće gledat će kao znak ljubavi Očeve. Zahvaljivat će za nju i dijeliti je s braćom kako bi među njima kružila ljubav sinova Božjih koju su upoznali po Sinu, Očevu Jedinorođencu.

piše: doc. dr. sc. Ivica Čatić

Svjetlo Vjere

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.