Draga braćo i sestre!
U ovu, 15. nedjelju kroz godinu, dok ujedno proslavljamo Blaženu Djevicu Mariju od Gore Karmela, Crkva nas poziva da promišljamo o plodovima koje ostavljamo iza sebe u ovome životu. Najprije bih se osvrnuo na današnje prvo čitanje. Prorok Izaija jasno naglašava da Riječ Božja koja je usmjerena prema nama, ne vraća se dragome Bogu bez plodova. Vidimo, da je već prorok Izaija o tome govorio, da život jednoga kršćanina, mora biti život koji je obilježen plodovima. Da bi čovjek u svojem životu imao plodove, najprije mora podnositi žrtvu, mora nešto od sebe uzeti, da bi došlo do rezultata, do plodova. Zbog toga već apostol Pavao u drugom čitanju govori o patnjama sadašnjega vremena. I, kao što Pavao naglašava, iako iščekujemo svoje otkupljenje, iako iščekujemo život u vječnoj slavi, dužni smo provesti ovaj život tako, da nešto iza sebe ostavimo. Tek kada to shvatimo, onda se možemo zadržati na današnjim Isusovim riječima. Čujemo da govori o prispodobi o sijaču. Najprije razjasnimo da je sijač dragi Bog! On sije riječ, on šalje Riječ, on je poslao svoga Sina. Pogledajmo malo izbliza današnju prispodobu. Imamo tri vrste zrna, odnosno, imamo tri vrste ljudi. Neko zrno pade na put, nešto pade na kamenito tlo, a nešto padne na dobru zemlju. Braćo i sestre, gdje smo mi? Na kojem smo mi tlu? Možda mi se tlo ne sviđa, možda je kamenito, možda sunce peče da se ne može izdržati?! Ali, i onda važi Isusov poziv da donesem plod. Možda ne mogu donijeti plod kao onaj koji je u plodnoj zemlji, ali sigurno da sam pozvan, tamo gdje ja boravim, da donesem roda, da činim dobro, da učinim nešto drugačije, nešto bolje. Isus kaže, da onaj koji je uz put zasijan, dolazi Zli i otima što je posijano – ali rekao bih, to ne znači da se ja ne trebam truditi biti dobar, pošten, jednostavnije rečeno, biti čovjek. O kamenitom tlu, kaže Isus, to je onaj koji sa radošću prima Isusovu riječ. Biva oduševljen kada nešto čuje, to ga ohrabri, osjeća se radosnim, ima u sebi osjećaj da sve može, da ga ništa ne može pokolebati – ali vrlo brzo njegovo raspoloženje prelazi u tugu i biva razočaran. Odmah kada se jave problemi, poteškoće, on se slama i njegova vjera slabi. Trnje ne dozvoljava pristup, to nam je poznato. Zbog toga, onaj koji u svojim mislima ima toliko briga, stalno razmišlja hoće li nešto u životu uspjeti, jednostavno biva ugušen sa takvim mislima, te onda ni on u svojem životu ne može dati plodova, onakvih plodova kao što to od nas Gospodin traži. I konačno, oni koji su pali na dobro tlo, zrnje, odnosno čovjek, koji donosi plodova. Možemo se zapitati kakvi su to plodovi čovjeka koji je pao na dobro tlo? Što treba činiti Isusov učenik u svojemu životu, na šta je on pozvan? Rekao bih da je to dobro drugog čovjeka. Koliko god to zvučalo teško, koliko god nam često puta naš razum govori da netko drugi to nije zaslužio, potrebno je da u svome srcu napravimo takvu atmosferu, da želimo dobro drugog čovjeka. Neovisno o tome hoćemo li uspjeti ili ne, sama činjenica da u našem srcu postoji volja za dobrotom, nećemo moći se drugačije ponašati nego da želimo i činimo dobro za drugog čovjeka.
Braćo i sestre! Neka nas današnja nedjelja i Riječ Božja koju smo čuli, potakne da zastanemo, razmislimo, da li mi donosimo plodove u svojemu životu? Plodove, koje od nas traži Bog, a ne čovjek?! Neka nam u tome pomogne Blažena Djevica Marija od Gore Karmela koju danas Crkva proslavlja. Ona, neka nas Majčinskom ljubavlju potakne da želimo biti aktivni Isusovi učenici, koji žele dobro, žele ostaviti i pokazati trag na ovome svijetu da smo Njegovi, da smo Božji! Amen.
Piše: Siniša Tumbas Loketić
Dodajte komentar