“Prava vjera je kao duboki bunar, koja toliko vrijedi koliko možeš (iz toga bunara) vode zagrabiti, izvaditi, uživati njezine darove, da po njemu živiš. To znači da si sve od Boga dobio, da moraš također sve Bogu i dati. To znači treba tako živjeti da kad Bog na zadnjem sudu zatraži od tebe račun, da možeš kazati: Bože, što sam dobio od tebe čuvao sam kao oči u glavi, čuvao sam i sačuvao. Dao si mi Spasitelja, ja sam ga ne samo u sebe primio po svetoj pričesti, nego i sljedio sam Ga. Molio sam, radio sam. Mučio sam se za njega i za svoju svetu vjeru. Slijedio sam svete i svetice, koliko sam mogao, i druge na put istine vodio i evo sad su svi veseli zbog toga što su u ovoj svetoj vjeri i po vjeri živjeli. Vjera im je bila kao krasan vrt, u kojem su radili, odmarali se i veselili se. Posle takvog življenja svi čekaju da ih, posle mnogo borbi, pošalješ u najljepši vrt, u nebo! Tamo je Isus, Sunce, i koji su za života na ovom se Suncu grijali i rasli kao lijepo cvijeće, kako bi sada bez prestanka, ovo Sunce na nebu u najvećo ljepot gledali, kako bi po nebeskoj slavi sami sjajni bili…” “ Kada Bogu sve damo što smo dobili, On će nam sve što ima dati, to jest: dat će nam i zemlju i nebo!”
“Hvala Ti Isuse da si me podigao na voćku molitve. Ostat ću ipak mali i ponizan de ne padnem sa ove voćke molitve u slučaju oluje napasti, nego da se još čvršće uhvatim za tu voćku, pa ako na njoj nema zrelog voća, slatkog voća, ja ću silom jedan zeleni plod otkinuti pa prema nebeskom Suncu Isusu okrenuti pa nek ga grije i žeže, da sazrije i tako se s tim zrelim plodom nasitim. Dakle neka čujem Isusov glas, kao Zakej:- Danas ću k tebi navratiti s tobom uvijek ostati!-” “ Vidi čovjek koliko je mali, nedostojan vidjeti Isusa, potaknut je ići putem savršenosti. Kada se čovjek popne na voćku molitve i ne samo popne nego i jede njene plodove, ojačava se! Ako ga netko hoće skinuti sa voćke, ili ga njiše tamo vamo, kao kad puše silan vjetar i njiše voćku, njiše s našom molitvom i dušom, i tada stalna molitva sve savladava, očisti čovjeka od grijeha, hrani i ojačava dušu, veže dušu za Boga, kako bi se u njega uzdao. Doduše na početku molitve, sve to dugo traje, osjećamo kao da je Bog daleko od nas. Ali kad se popnemo na vrh molitve, dođe nama Isus sasvim blizu, dođe u naše srce, i jednako tako od radosti osećamo živo raspoloženje!”
“ Isuse, kad na Tebe u molitvi pomislim odmah se spašavam. Ta, Ti si put, istina i život. Tvoje uzorno ponašanje je kao zrakoplov, dakle put. Tvoje učenje istina, kako bi dao Bogu Božje a čovjeku ono što pripada čovjeku. Tvoja je ljubav život, ali i pokretač života. Moja molitva tada postaje kao krila ( za letenje), moja ljubav govori, moja djela slatka jela. Dakle ( dobivam ) sve što treba putniku.”
Piše: Sluga Božji o. Gerard Tomo Stantić, karmelićanin
Uredio: Nikola Knezi
Dodajte komentar