Uz Bistričko proštenje koje u ovo doba i ovih dana buja, Zagreb i okolica hodočaste na Medvednicu Kraljici Hrvata. Na nedjelju potom Sv. Jakobu i Sv. Jani u Sanobor. Kraljici Hrvata se hodočasti u novije vrijeme, zadnjih šezdesetak godina, ali Sv. Jakobu i Sv. Jani imaju stoljećima utrte staze. Snažni su to proštenjarski punktovi. Pri Sv. Jakobu s jedne i s druge strane drage nam gore, a k Sv. Jani se išlo dragim malim cugom Samoborčekom, s važnog samoborskog kolodvora.
Tu je malo drugačije nego na Bistrici. To su pomalo i sajmena proštenja. Čega se sve tu nije moglo kupiti! Vani su raspoloženje stvarali verglaši koji su iz svojih šarenih kutija izvlačili upravo čudesne melodije, a svega za par novčića. Lončari su uz ozbiljnu robu, pehara medenica, lonaca, teglina, prodavali i male tičeke u koje se ulila voda, pa kad bi im se puhalo kroz rupicu na repu, dobivao se čaroban ptičji pjev. Bačvari i drvenari nudili bi također čarobne stvari za djecu. Kola sa dva konjića koji bi galopirali dok su se kola potezala za špagu. Drvene ptice koje bi snažno lupale krilima dok bi ih se guralo ispred sebe na štapiću.
Onda brojne pišćulje od vrbovog drva, žuto obojene i nacifrane, neopisivo lijepim vinjetama. Moguće je to bila naša pred-naiva. Bilo ih je u obliku obične frulice ili dvojnica, bilo u obliku tambure, ptica, a najzamamnije su bile one na štapovima s kojima se vraćalo kući opirući se o njih. Onda sve vrste tamburica, košarica, stolčića, drvenih žlica, kuhača. O Bože, kojeg li bogatstva i ljepote!
Onda licitari. Njihovi bijeli šatori vidjeli bi se iz daleka i davali strašno svečan ton cjelokupnom tom događaju.
Nema više tih čarobnih boja, koje su odsijevale s tih čisla, srčekov, svirc, bebic, konjekov većih i manjih. Kako su čarobno odsijevale zrake sunca s onih sitnih zrcalca na srčekima i na bebicama. A na svakom srcu bila je ceduljica s kojom simpatičnom porukom za svu vječnost. Tu se toči i gvirc. Gdje su i kako onda dolazili do leda, kad se o hladnjacima nije ni sanjalo. Razbijali bi ga sa posebnim kladivcima i stavljali u čaše, a onda ga zalijevali gvircom.
No stanimo kod srca. Licitarskog. Nisu ga kupovali samo dečki curama, već svaki bi dobio barem ono maleno. Tijesto ispečeno u kalupu oblika srca, obojeno crvenom bojom, nacifrano žutim i plavim šećernim trakicama, nitima, a u sredini zrcalce. Proštenjarski simbol. S proštenja se nije vraćalo bez dara. Srce je znak ljubavi. Svaki bi nešto dobio, to znači: svakome je oprošteno. Na proštenju dobri Bog u ispovijedi oprašta, a i čovjek, pokornik, kome je oprošteno svjedoči svoje raspoloženje proštenjarskim darom.
Čovjek, proštenjar, daruje drugome srce, srce u kojem ima mjesta za drugoga, i gle, obdareni se vidi u srcu, u zrcalu! Kako je to divan simbol! Pokušajte se zaputiti Sv. Jakobu, na Sljeme ili k Sv. Jani u Sanobor. Puno toga o čemu sam govorio više nema. Ali ima proštenja. Bog nam u ispovijedi prašta i mirom obogaćuje srce. Onda kod licitara kupite jedno srčece sa zrcalom i darujte ga onome kome ste vi oprostili. Budite po tom praštanju slični milosrdnom Srcu Boga našega.
Piše: o. Vjenceslav Mihetec, OCD – HVALJEN ISUS I MARIJA, Karmelska izdanja, Zagreb
Foto: www.poznanje.co.rs
Dodajte komentar