Srpanj i kolovoz mjeseci su obilježeni hodočasničkim pobožnostima našega puka. Romari imali su i imaju svoje romarsko vrijeme, svoje romarske liturgije, svoje romarske pjesme i svoje romarsko bratoljublje – Caritas. Romar je onaj koji je hodočastio u Rim. Bila je to prava pokora. Nije se putovalo kao danas. Doći do Rima, uglavnom pješice, uključivalo je veliku hrabrost i jaku odanost. U Rim se hodočastilo na grobove apostolskih prvaka, Sv. Petra i Pavla, i Veronikinu rupcu. Dante u svom spjevu “Comedia divina” svjedoči i o Hrvatima i hodočasnicima iz Hrvatske “da Croatie”, čija ga je pobožnost očarala.
Kako je Rim bio daleko, mnogima nedostupan, počelo se hodočastiti u marijanska svetišta. Svaki je grad imao u blizini svetište u koje se hodočastilo. Zagreb od XIII st. ima Remete, Split ima Gospu od Poišana, Rijeka Trsat, Dubrovnik Gospino Polje. Biskupije imaju središnja hodočasnička mjesta, pojedini redovi također. Tako zagrebačka biskupija ima Mariju Bistricu, Đakovačka Aljmaš, Sarajevska Kondžilo, Zadarska Gospu od Teševa, Splitska Sinj.
U ta svetišta vjerni puk rado hodočasti po jednom ili više puta godišnje. Mnogi idu pješice, mnogi bosi, mnogi ništa ne jedući, niti pijući. Svaki na neki način obilježava svoje hodočašće, prikazujući dragom Bogu ono najdraže, ono za njega najznačajnije. Hodočašće znači hodom častiti i ta bosonogost i taj post kao da može izraziti tu žurbu – nema se vremena ni obuti, ni jesti, ni piti, samo da se što prije stigne do svetoga mjesta, da se što prije Bogu otkriju tajne duše, one koje se ne otkrivaju nikome drugome. Pomalo se u tome isčitava ona biblijska slika koja oslikava Židove pred povratak u Obećanu zemlju; opasanih bokova sa štapom u ruci – naglašena je velika žurnost – što prije stići u Obećanu zemlju.
Spomenuo sam romarsku liturgiju. Veoma je bogata, krije se u starim molitvenicima i obrednicima. Romarske pjesme – prepjevani i opjevani osjećaji hodočasničke duše – kriju u sebi duhovno raspoloženje našega romara.
Romarsko bratoljublje – Caritas. Uz hodočasničke staze postavljali su se siromasi, “bogci”. Ruke su im ispružene Majkobožarima – oni se preporučaju u molitve, oni po romarima u svetište šalju svoje prošnje, a romari ih obdaruju, dijele s njima ono što imaju – ljubav na djelu.
Pa ako se odlučite u svom vremenu odmora hodočastiti u koje svetište, ako vas na to nuka neki unutarnji glas, pođite. Svrstajte se u red “vječitih Božjih putnika”.
Piše: O. Vjenceslav Mihetec, OCD
Foto: wikipedia.org
Dodajte komentar