Sluga Božji o. Gerard, izabranik Božji za karmelski put do neba, školovao se najprije na evanđelju Isusa Krista.
Jedino je Isus koji je rekao: “Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.” (Iv 14,6), jedino Isus Krist koji je pozvao učenike “… učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.” (Mt 11,29b), jedino Isus može voditi Ocu nepogrešivim putem.
Sluga Božji nikad nije nalazio dovoljno snažnih riječi da zahvali Isusu na pozivu u tu školu. Iskustvo roditelja reda, svetih Ivana od Križa i Majke Terezije, a onda napose Terezije od Djeteta Isusa, bilo mu je svetlo i potvrda na putu.
Razgovor sa Bogom trajao je neprekidno. To je jedini razlog njegove sabranosti. Trudio se Boga gledati u subraći oko sebe, u ljudima koji su mu dolazili, kojima je odlazio. Događaji koji su ga okruživali – sve je to izazivalo pitanja koja je postavljao Bogu u glavnim molitvenim dobama dana, u jutarnjem i večernjem razmatranju. Trudio se je čuti odgovor neba, kako bi ga prenio ljudima.
Kažu oni koji ga pamte da je uvijek govorio tiho, kako ne bi bukom glasa umanjio čujnost Božjeg šapata. To želi i drugima kad kaže
“… karmeliti stroga dužnost: barem dva sata na dan se razmatrati! Osim ovog cio dan prisutnost Božju sa duhovnom i tilesnom zabavom; ne pak ništetnim čitanjem il razgovaranjem. Umivanjem, sobu metenjem u vrime propisane meditacije griši, ako može ovo u drugo vrime svršiti.”
Poput sestre Elizabete od Trojstva, njegovao je šutnju, vanjsku i nutarnju, jer mu je ona omogućavala čujnost Božje prisutnosti.
“Treba pazit što Bog divani. To je najpriči posao u ovom slučaju. Zato razmatrajmo dokle možemo, a kad ne možemo smirimo se. Al pazimo samo da dobro mislimo.”
Kako bi se moglo očuvati šutnju, koja je čuvarica Božje prisutnosti, sluga Božji upućuje na samoću. Čuvarica samoće najprije je redovnička ćelija, soba. Karmelska soba najprije je prostor za molitvu, za drugovanje s Bogom. Treba je čuvati urednom i čistom, i ispunjenu samo onim što govori o Bogu. Ona karmelićanina čuva spremnim za ona dva sata kad se “triba razmatrati”. Šutnja i samoća ćelije osposobljuje ga da, i onda kada ga poslušnost šalje među ljude, ostane povezan s Bogom. Šutnja i samoća za njega nisu nikako bijeg od svijeta, pa ni od samoga sebe, već ima je cilj postići plodove molitve, a to je mir. “Volja Božja mir je naš”, kaže poslanica Hebrejima. Karmelićanin, oplođen mirom Božjim, kud god se kretao širi Božji miris oko sebe. Sav njegov život je govor o Bogu.
“Dobar je znak ako se u samoći dobro ositimo i na Boga pazimo. Sad uživamo ono što smo gorko s razmatranjem nabavili, lipotu Boga. Istina, i ovo je teško za slabo čeljade jer trak sunca bolje vidimo u prašnoj sobi, nego u čistoj, tako i Boga. Tako onda duša ne zna što je od nje, vrime dugo prođe, kad čas ništa ne radi. Ipak kad dođe k sebi, osića plod Božjeg pohođenja i prosvitljenja.”
Sluga Božji o. Gerard razmatranje tumači kao razgovor s Bogom. Razgovor s Bogom opet zove molitvom. Hoće reći da to nije običan razgovor dvoje ljudi, pa ni prijatelja, već se radi od Božanskom razgovoru, o Božanskom prijateljstvu. Recimo, na Božanskoj, nebeskoj razini. Da bi se to ostvarilo, potrebno je sve to obući u Božansku ljubav. Šutnja ovdje nje puki muk i tišina, već božanstvena šutnja koja omogućuje čujnost Božjega šapata. Takva šutnja zahtjeva povučenost u samoću. “Karmel je nebo. U nebu je Bogu. Dakle u Karmelu je svuda dobri Bog”, iskustvo je blažene Elizabete od Tojstva. To je iskustvo i o. Gerarda, čovjeka šutnje, samoće i molitve-razgovora s Ocem nebeskim u školi Isusa Krista.
Nastavit ću, ako Gospodin dopusti, obrazlagati molitvenu školu o. Gerarda. Samo dozvolite jednu napomenu. Tko želi nešto naučiti, i osvojiti iz te škole, mora početi i vježbati ovo što uči sluga Božji. Jedino tako ćemo biti dobri učenici te škole, i odlični učenici u školi Isusa Krista. Neka nas na tom putu prati zagovor o. Gerarda.
Piše: O. Vjenceslav Mihetec, OCD
Foto: giftedthroughgrace.wordpress.com
Dodajte komentar