Draga braćo i sestre!

Okupili smo se danas, na blagdan uzvišenja svetog Križa, da se svi zajedno prisjetimo one žrtve koju je Bog za nas učinio. Da se prisjetimo svega onoga što je učinio za svakog čovjeka. Krenimo od prvog čitanja. Poznato nam je svima što je izraelski narod doživljavao u pustinji. Ali, skrenuo bih danas pažnju na ono što su ONI sami činili. Mrmljali su protiv Mojsija i protiv Boga. Ovo nam je prilika, da na današnji dan preupitamo i sebe i svoju savjest. Možemo vidjeti, da li i mi mrmljamo protiv Boga i Božje volje?! Možda se nalazimo u nekoj teškoj situaciji života, ili ne znamo kamo naš put smjera, ili doživljavamo određenu kušnju u našem životu. Sve su to životne situacije koje čovjeka stavljaju pred pitanje: Bože, da li je ovaj put za mene pravi put, ili zašto si me ovdje postavio da budem? Tek tada, kada odgovorimo na sva ova pitanja, valja se prisjetiti u pripjeva u današnjem psalmu: Ne zaboravite djela Božjih! Vjerujem, braćo i sestre, da svako od nas može reći kako Bog u njegovoj životu čini određena čuda. Ne želim povjerovati, ne želim vjerovati, da me je Bog ostavio, ili da nas je Bog ostavio. Od rane zore do večeri, sigurno postoji trenutak, događaj, kada mogu reći; e ovdje je dragi Bog. Tu mi Bog pomaže! I to je sigurno tako. Postoje ljudi koji ne mogu prepoznati Božje djelo u svojoj okolini. Mislim, da takav čovjek ima veliki problem. Živjeti svaki dan, biti vjernik, a ne mogu povjerovati da je ovdje dragi Bog! Želim, da svi mi danas koji smo na ovaj svetoj misi, u svojem srcu odlučimo da ćemo se truditi što više prepoznavati Boga u našoj svakidašnjici. To je vrlo jednostavno, ali opet, zna biti i tako teško. Kada se čovjek zatvori u sivilo, kada ne može prepoznati ništa lijepo, ništa sveto oko sebe, onda i njegov život postaje takav. Upravo zbog toga je današnji blagdan jako važan. Imamo živi primjer, to je osoba Isusa Krista, koji je pobijedio svaku negativnost, svaki problem, svaku kušnju. Postavljamo pitanje: kako?  Odgovor glasi: KRIŽEM! To je naš put! Križ je cesta kojom ako idemo, padamo. I prvi put, i drugi put, i treći put! Ali susret ćemo i nekoga tko će nam priteći u pomoć. Isto tako, netko će nam pružiti čašu vode, ohrabriti nas. Nije sve tako crno. Ali, na kraju moramo postaviti konačno pitanje: na kojoj sam ja strani te ceste? Da li njom idem, ili saplećem nogu onome koji njome hoda? Bičujem i pljujem u lice onim ljudima koji nastoje tom cestom hoditi! Svi stižemo jednoga dana do kraja. Razlika je samo u tome što su jedni pobjednici, a jedni, na žalost, promašili ovaj život u potpunosti. Amen.

Piše: Siniša Tumbas Loketić

Photo: www.pixabay.com