Svijećnica ili Prikazanje Gospodinovo blagdan je koji slavimo četrdeset dana nakon Božića i sadržajno pripada božićnom vremenu. Korijene vuče u prvu kršćansku zajednicu koja ga ubrzo počinje obilježavati procesijom svijeća. U nekim se krajevima taj blagdan počeo javljati pod imenom Očišćenje Blažene Djevice Marije koji je bio prihvaćen i od Tridentskog misala 1570. te je ostao očuvan sve do Novog misala 1970. godine. Iako je to po imenu bio Gospin blagdan, misna su čitanja govorila o prikazanju Gospodina u hramu.
Marija i Josip nose svoga sina u hram da bi ispoštovali dva židovska zakona. Prvi zakon govori da je žena nakon poroda muškog djeteta nečista, stoga je obvezna u roku od 40 dana prinijeti žrtvu radi svoga očišćenja. Po drugom zakonu, koji vuče korijene iz pashalne noći u Egiptu, svako muško prvorođenče pripada Gospodinu pa se dječačić mora otkupiti zdravom žrtvenom životinjom. Josip je Bogu žrtvu otkupljenja mogao predati bilo gdje u Izraelu, međutim on to čini u hramu. Razlog zbog čega je Isus prikazan, a ne otkupljen vjerojatno leži u tome što Josip nije Isusov biološki otac te ga je on mogao samo prikazati, ali ne i otkupiti.
Svečani obred koji se vršio na taj blagdan podrazumijevao je posvetu svijeća i potom ophod oko crkve ili mjesta prikladnog za takvo slavlje. Svećenik u ljubičastom plaštu najprije bi blagoslivljao svijeće koje se nalaze na oltaru ili poslanici te bi zatim zapjevao „Gospodin s vama“. Potom bi nastavio obred moleći pet molitvi za blagoslov svijeća. Nakon toga, poškropio bi i okadio svijeće. O nastavku slavlja govori Đakovački obrednik i to na sljedeći način: “Tada dostojniji izmed klera stupi k oltaru i od njega primi službujući svećenik svieću, ne kleknuv i nepoljubiv mu ruke. Zatim službujući stojeć u sredini pred oltarom i obrnut k narodu, razdieljuje svieće, najprije dostojnijemu od koga je sam primio, zatim djakonu i poddjakonu, i ostalim klerikom po redu, najposlje svjetovnjakom, a svi ti kleknuvši poljube i svieću i ruku djelitelju, izim dostojanstvenika ako su prisutni.”
Nakon toga slijedi antifona “Svjetlo za razsvietljenje naroda” na koju se nastavlja pjesma “Sad pusti slugu svoga“. Nakon molitve “Usliši, molimo Gospode, narod svoj: i što godišnjom svečanošću s vana štovati daješ, to i s nutra svjetlom milosti svoje postići dopusti. Po Isukrstu…” kreće procesija u ophod. Misnik stavi tamjan u kadionicu, a đakon se okrene prema narodu i kaže: “Pođimo u miru“, na što pjevači odgovaraju: “U ime Kristovo“. Nakon togla slijedi procesija sa pjesmama: “Nakiti ložnicu svoju, Sione, i primi Kralja Krista“, “Odgovor dobi Simeon od Svetoga Duha“, “Prikazaše za njega Gospodinu dvije grlice…”
Drugi jednostavniji obred, svojstveniji Novom misalu, podrazumijeva blagoslov na ulazu u crkvu i svečanu procesiju do oltara na koji se nadovezuje sveta misa.
Uredio: dr. med. Nikola Knezi
Literatura:
- http://sites/svjetlo-vjere.com/files.vjeraidjela.com/svijecnica-prikazanje-gospodnje/
- http://sites/svjetlo-vjere.com/files.vjeraidjela.com/nekadasnji-blagoslov-svijeca-i-ophod-na-svijecnicu/
Foto: Pixabay.com
Dodajte komentar