Blaženi siromašni duhom, blaženi gladni i žedni pravednosti, krotki,čak i progonjeni… Jesu li, jesmo li blaženi? Kad su jednog mistika upitali: što ti je donijela milost?, odgovorio je: kad se ujutro probudim, nisam siguran hoću li doživjeti večer. Zar to ne zna većina ljudi? Da, ljudi to znaju, ali ja to osjećam! Zašto je važna ta razlika između znati i osjećati?

Starozavjetni mudrac Sirah kaže:misli na svoj svršetak pa nećeš nikada pogriješiti! Kad bi čovjek živo imao u vidusvoj svršetak, dohodište svoga hoda, korak bi mu bio jasniji i sigurniji! Kad bismo kao zajednica vjernika živo osjećali nešto od cilja, imali predokus onog konačnog, sigurno je da bi naš život u mnogome bio drugačiji i puniji. Jer biti u Crkvi znači biti na putu. Crkva je zajednica putujućih – narod Božji na putu (II Vaticanum). Za svakog biti u Crkvi, biti dio Crkve kakvu sada gledamo ne znači konac nego – početak! Stoga su u nekoj mjeri u pravu oni koji sa Crkvom nisu zadovoljni. U Crkvi vjernicima je, pod uvjetom da su zaista raspoloženi, moguće iskusiti i među sobomdijeliti prvine Kraljevstva Božjega za kojim uzdiše svaki stvor, ali ipak u ograničenoj mjeri jer i ove prvine su zastrte obličjem ovog svijeta koji prolazi. Milost Božja i sada u Crkvi prebiva, ali tek u znakovima, u mjeri ograničenosti ljudskog shvaćanja i grešnosti koja umanjuje sposobnost primanja te milosti. Zato i najsvetiji međupozemljarima uzdišu u porođajnim bolovima i čekaju svoje objavljenje kao sinova Božjih – da konačno ugledaju Boga licem u lice!

Danas zajednica Crkve svoje misli i molitve upravlja zajednici Svih Svetih gdje ćemo konačno, u punom smislu te riječi, biti djeca Božja, Njegove prave i čiste slike! Crkva je poput elevatora koji nas diže i nosi tamo. Svetkovina Svih Svetih nije stoga spomen nečega prošloga nego pogled naprijed u budućnost – u puninu koja čeka! Svi Sveti – to su oni koji su stigli i oni koji još putuju prema punini. I oni u kojima je Isusova riječ već postigla pun plod i mi koji je slušamo, u kojima se s mukom probija ne bi li uprisutnila Kraljevstvo.

Prvi slušatelji riječi Isusovih Blaženstava morali su, a i danas će svatko tko ih pažljivo pročita, osjetiti da je baš tu negdje domovina duše, da je to po mjeri čovjeka. Isusov govor je neodoljivo privlačan. No, s druge strane, čovjek osjeti i zahtjev: život kakvog je orisao Isus odiše tako čistim duhom da svaki slušatelj kad stane pred njega mora sebi priznati da se osjeća nedoraslim, premalim i nedostatnim u odnosu na velebni nacrt života u duhu Kraljevstva Božjeg. Tako je uvijek kad čovjek dođe u dodir s onim božanskim: neodoljivo je lijepo, dobro i privlačno ali se čovjek osjeća neprikladan i nedostojan. To je znak da cilj nije daleko, već sada se može osjetiti njegov dah.

Kad Isus govori čini ovo, ili čini ono onako, ili nemoj činiti to nisu uvjeti ulaska u Kraljevstvo; to je već navještaj Kraljevstva! Isusov blago siromasima, ožalošćenima…već uprisutnjuje sadržaj poruke jer onaj tko je prihvati počinje živjeti Kraljevstvo – već je ušao u nj! Drugim riječima, tko čuje Isusovu riječ blaženstava, kad je u tišini svoga srca sluša, odluči joj do kraja otvoriti svoj život i svoje korake učiniti u duhu te riječi, onda u njega ulazi snaga Božja i lomi snagu grijeha. Čovjek se tada puni novom energijom. I kao što je Isus, jer je u sebi nosio Kraljevstvo, tom silom izvodio čudesa i izgonio zloduhe, tako će čovjek koji primi riječ u sebe pustiti silu Kraljevstva. Ono će se u njemu očitovati u čistoći srca, milosrdnom srcu, sposobnosti tvoriti mir u sebi i oko sebe…

U Blaženstvima Isus govori o posebnom načinu djelovanja. Tu se govori o nekim situacijama (pritiješnjenost, progonjenost, vrijeđanje itd.) s jedne i o stavovima na drugoj strani (siromaštvo u duhu, poniznost, glad i žeđ za pravdom, čistoća srca). Premda je ponegdje riječ o konkretnom djelovanju, ipak prije svega riječ odjelovanju srca, radi se o trajnom načinu življenja koji proizlazi iz srca koje je primilo navještaj Kraljevstva, koje osjeća njegov neodoljiv zov i snagu. Predajući se s povjerenjem djelovanju Božjem u sebi, srce prema Božjoj riječi biva nadahnuto na siromaštvo u duhu, na poniznost, blagost, sposobnost podnijeti nepravdu i progonstvo, ali ne samo kao žrtva nego kao suradnik i stoga su-pobjednik s Kristom. Ono svjetlo koje daje nadahnuće Božje riječi, čovjek prima i čuva kao i tu riječ. Koliko je to Isusu bilo na srcu, koliko je bio uvjeren u životnost ovog događanja govore Njegove riječi kojima je zaključio Blaženstva: vi ste svjetlost svijeta! Isusovi učenici su svjetlost svijeta ako Kraljevstvo kojeg je Isus nosio u sebi puste u svoj život!

Današnja svetkovina Svih Svetih svojom porukom o zajedništvu svih predanih riječi Božjoj – i onih koji su u vječnosti okupljeni oko stola Očevog i nas koji onamo još uvijek hodočastimo – veliki je dar Crkvi i svakom vjerniku ponaosob. Velika je milost već sada osjetiti nešto od cilja, nešto od one punine koji imaju oni koji Boga gledaju licem u lice, od srca pjevaju Slavu Bogu i jedan drugome neprijetvorno pružaju ruku mira. Tim više što smo mi, kršćani trećeg milenija, u napasti izgubiti živu nadu kojom je rano kršćanstvo živjelo u uvjerenju blizine i blagodati Božje vječnosti. Nošen njome sv. Ignacije Antiohijski uzviknuo je svjestan da ide prema mučeničkoj smrti: tek tamo ću biti čovjek! Moguće je hoditi zemljom a u sebi nositi nebo.

Preuzeto: http://sveto-pismo.net

Photo: Ivan Horvat