U samostanu sv. Josipa, naša Gospa od gore Karmela zaogrnula je svojim bijelim plaštem nekoliko redovnica i njihovu starješicu. Tu je Terezija živjela u miru punom djelatnosti. Mislila je da ima dovoljno vremena da polako poučava. Nije htjela “vući za sobom” te duše, nego ih velikom blagošću i za njihovo najveće dobro nježno privlačiti.
Kada moli svoje kćeri neka puste da im Bog “obuzme nutrinu”, govori to zato jer je “jedna jedina osoba koja zaista gori od ljubavi prema Bogu korisnija od mnoštva mlakih duša.” Njen cilj je svrsihodnost: “Svijet je u plamenu. Ponovno hoće osuditi Krista, dižu protiv Njega tisuću lažnih svjedočanstava. O, Otkupitelju moj! Što će biti s kršćanima? Zar će uvijek biti tako da oni koji Ti najviše duguju, nanose najviše bola? Zar se oni, koje si izabrao za svoje prijatelje, kojima si blizu, kojima se daješ u sakramentima, još nisu umorili od muka koje si podnio za njih?”
Svaka karmelićanka mora zauzeti mjesto onih koji ne ljube ili slabo ljube, onih koji ne mole ili loše mole; mora se cijela dati za spasenje svijeta i spas duša, za Crkvu, za njene svećenike.
Evo, sestre moje, govori Terezija, zašto ste pozvane; evo zašto ste se okupile, to su vaši poslovi; to moraju biti vaše želje, to mora biti predmet vaših suza i vaših zaklinjanja.
Nekoliko žena zavjetovalo se da će “najvećom mogućom savršenošću slijediti evanđeoske savjete.” Prvi od tih savjeta glasi: “Molite bez prestanka”. To znači neprestano raditi, neprestano graditi. Ali djelo vrijedi onoliko koliko vrijedi njegov tvorac.
Dakle, majka Terezija od Isusa vodi svoje kćeri onim putem savršenosti, kojemu ju je naučilo njeno iskustvo. Ona im praktičkim jezikom govori u određenom cilju: o otkrivanju Božjega kraljevstva, o njegovom osvajanju i njegovom dolasku među ljude. Ne zato da se one proslave, nego kao prethodnica vojujuće Crkve, u korist zalutalog svijeta koji trpi.
Za valjano obavljanje mukotrpnog posla na koji su se dale – da dobro učvrste zupčanike osnovnih kreposti – neophodni su klauzura, šutnja i sabranost, kao što je zemlji stvrdnutoj od zime potrebno strpljivo klijanje da bi izniklo sjeme što je u njoj zatvoreno.
To su tri kreposti:
“Prva je da ljubite jedna drugu; druga oslobođenost od svih stvorenih stvari; a najglavnija je premda je zadnju spominjem, prava poniznost koja obuhvaća sve ostale kreposti.”
Majka još dodaje:
“One koje pomišljaju da se bez nje (poniznosti) mogu dati valjanoj kontemplaciji, teško se varaju. Uzvišene misli veoma mnogo pridonose izvršavanju uzvišenih djela.”
Izvor: www.zamakdushe.bloger.index.hr
Foto: www.lacronicadesalamanca.com
Dodajte komentar