Molitva je jača i od beznađa
Draga braćo i sestre!
Vrativši se iz Bressanonea, gdje sam neko vrijeme proveo na odmoru, sretan samo što mogu susresti i pozdraviti vas, dragi stanovnici Castel Gandolfa, i vas hodočasnici koji ste me danas došli posjetiti. Htio bih se još jednom zahvaliti svima onima koji su mi iskazali gostoprimstvo i čuvali me u tijeku moga boravka u planinama. Bili su to dani vedre opuštenosti, tijekom kojih nisam prestajao spominjati Gospodinu one koji se uzdaju u moje molitve. Doista je mnogo onih koji mi pišu i mole da molim za njih. Kazuju mi svoje radosti, ali i svoje brige, svoje životne planove, ali i probleme u obitelji i na poslu, očekivanja i nade koje nose u srcu, kao i tjeskobe zbog nesigurnosti koje čovječanstvo proživljava u ovom trenutku. Mogu zajamčiti da se spomenem svih i svakog ponaosob, napose u svakodnevnom slavljenju mise i molitvi krunice. Znadem dobro da je prva služba koju mogu pružiti Crkvi i čovječanstvo upravo molitva, jer dok molim s povjerenjem predajem u Gospodinove ruke službu koju mi je On sam povjerio kao i budućnost čitave crkvene i građanske zajednice.
Onaj koji moli ne gubi nikada nadu, pa ni onda kada se nađe u teškim situacijama ili čak u, ljudski gledano, beznadnom položaju. To nas uči Sveto pismo i to svjedoči povijest Crkve. Koliko možemo samo navesti primjera u kojima je upravo molitva podupirala svece i kršćanski narod na njihovu putu! Među svjedočanstvima našega doba htio bih spomenuti dvoje svetaca kojih se ovih dana spominjemo. To su Terezija Benedikta od Križa, Edith Stein, čiji blagdan slavimo 9. kolovoza, i Maksimilijan Marija Kolbe kojeg se spominjemo sutra, 14. kolovoza, uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marija. Oboje su svoj zemaljski život skončali mučeništvom u logoru u Auschwitzu. Na prvi se pogled njihove živote može smatrati porazom, ali upravo u njihovu mučeništvu blista sjaj one Ljubavi koja pobjeđuje tamu sebičnosti i mržnje. Svetom Maksimilijanu Kolbeu pripisuju se sljedeće riječi koje je izrekao u jeku žestokih nacističkih progona: “Mržnja nije stvaralačka snaga, to je samo ljubav”. On je tu ljubav na junački način dokazao velikodušnom ponudom da pođe u smrt namjesto drugog logoraša. Ta je žrtva završila smrću od gladi u bunkeru 14. kolovoza 1941.
Edith Stein, 6. kolovoza iduće godine, tri dana prije svoje smrti, okupivši oko sebe nekoliko susestara iz samostana u Echtu rekla im je: “Spremna sam na sve. Isus je i ovdje među nama. Sve do sada sam mogla dobro moliti i rekla sam od svega srca: Ave, Crux, spes unica (zdravo križu, nado jedina)”. Svjedoci koji su uspjeli izbjeći strašan pokolj pripovijedaju kako se Terezija Benedikta od Križa, svjesno koračajući ususret smrti odjevena u karmelićanski habit, isticala svojim ponašanjem koje je zračilo mirom, vedrinom i smirenošću i svojom pozornošću za potrebe drugih. Molitva je bila tajna te svete suzaštitnice Europe, koja je, “nakon što se približila tik do istine u miru kontemplativnog života, morala do kraja iskusiti tajnu križa” (apostolsko pismo Spes aedificandi; Insegnamenti di Giovanni Paolo II, XX, 2, 1999. str.511).
“Zdravo Marijo” bio je posljednji zaziv na usnama svetog Maksimilijana Kolbea dok je pružao ruku onome koji ga je usmrtio injekcijom karbolne kiseline. Dirljivo je konstatirati kako je ponizno i povjerljivo utjecanje Gospi bio uvijek nepresušni izvor hrabrosti i vedrine. Dok se pripremamo za proslavu svetkovine Uznesenja, koja je tradicionalno vjerničkom puku jedan od najdražih marijanskih blagdana, obnovimo svoje povjerenje u Nju koja s Neba bdije s majčinskom ljubavlju nad nama u svakome trenutku. To je ono što govorimo u prisnoj molitvi Zdravo Marijo, moleći je da moli za nas “sada i na času smrti naše”.
Izvor: vatican.va
Foto: thesestonewalls.com, www.tecnocino.it
Uredio: Nikola Knezi
Dodajte komentar