Nedjelja je dan Gospodnji. Dan za odmor, za odlazak u crkvu, za obitelj, za mir. Dan kada punimo baterije za novi radni tjedan. Bog je stvarao svijet šest dana, a sedmog se dana odmarao. Dao nam je sliku kako trebamo i mi činiti.
Ima nas različitih. Svatko ima svoj sustav vrijednosti. Svako od nas provodi svoje vrijeme na svoj način. Jedni nedjeljom spavaju do podneva jer su prethodnu večer proveli u izlasku, stoga vrlo često mladi vole otići na popodnevnu misu. S druge pak strane, žene uglavnom idu na prvu jutarnju misu ne bi li završile ručak do 12 sati. Svako ima svoje planove, svoje želje. A što je od toga ispravno?!
Najmanje sam na strani onih koji nedjeljom uopće ne izdvoje vremena za Boga, već spavaju do podneva i cijeli dan samo jedu i ljenčare. Ustajanje u podne, kasni ručak (za neke već i večera!), izležavanje. Što sam postigao taj dan? Apsolutno ništa! Izgubljen dan! Ima takvih i mladih i starijih. Mladi iskoriste dan za spavanje i odmor od provoda, a stariji odmaraju od posla tj. od radnog tjedna. Svakako, svi zaslužujemo odmor i trebamo odmor. No, nije li cjelodnevni odmor pretjeran? Noć je za spavanje i za odmor, a popodne možemo samo malo odrijemati.
Divim se ženama koje nedjeljom ustaju ujutro u šest ili sedam sati. One odu na prvu jutarnju misu, nakon nje imaju nekoliko trenutaka vremena za razmjenu recepata i onda odlaze svojim domovima ne bi li ručak za obitelj bio gotov do podneva. Ima i onih koje odu s cijelom (Daj, Bože!) obitelji na prijepodnevnu misu jer su večer prije iskoristile za pripremu jednog dijela ručka, a završit će ga kada se vrate s mise.
Razumijem sve, ali mi se ne sviđa sve. Hoćemo li izgubiti nedjelju?! Spavati do podneva, odugovlačiti, rastezati se? Svakako zaslužujemo odmor, ali ne dopustimo da nam nedjelja postane izgubljen dan. Nemojmo ići u krajnosti!
Kako kažu stari, nedjeljom se lijepo odijevalo, išlo na obiteljske ručkove, malo drijemalo, pila se kava poslijepodne. Radnje nisu radile ili su radile tek kratko, i to samo u jutarnjim satima. Na dvorištima i na ulicama bilo je mirno i tiho. U podne su zveckale žlice za juhu, a ulice su bile puste. Popodne, nakon odmora, otišlo bi se na nogometnu utakmicu, u šetnju pored rijeke ili kod susjede na kolače.
Potrebno je napraviti balans, pronaći zlatnu sredinu. Najljepši je osjećaj dan započeti u crkvi misom. Poslije je vrijeme za obiteljski ručak pa kratki odmor. Rezervirajmo nedjeljno poslijepodne za obitelj. Ako je lijep dan, iskoristimo ga za šetnju u prirodi, kraj rijeke, za odlazak na izlet ili pak za ispijanje kave u dvorištu. Ako nam vrijeme ne dopušta izlazak van, imamo i tada razne mogućnosti poput različitih društvenih igara te drugih sitnica koje će obitelj još više zbližiti. To je kvalitetno provedeno vrijeme, a zasigurno nećemo skidati osmijeh s lica. Mladi večer mogu iskoristiti za kavu s prijateljima, a stariji sa susjedima. Dakle, odmor, a ne ljenčarenje i propali izgubljen dan.
Ne dopustimo da se nedjelja izgubi! Ne preterujmo ni u radu ni u neradu. Da nedjelja ne postane izgubljen dan, ali i da imamo barem taj jedan dan tjedno za obitelj, drage osobe, odmor. Ili, u najgorem slučaju, da budemo strojevi za rad koji će i nedjeljom raditi, a zaustaviti se kada bude kasno…
I da ne zaboravim – ono što je sigurno dopušteno raditi nedjeljom jest činiti dobro!
Piše: Jelena Pinter
Photo: www.pixabay.com
Dodajte komentar