Vjera Meditacije Smrt djece
Meditacije Vjera

Smrt djece

Smrt djeteta ili djece sigurno je jedna od najtežih kušnji koja može zadesiti neku obitelj. Ujedno, to je i kušnja koja teško pogađa i mnoge kršćane koji često u tim prigodama postavljaju pitanje Bogu: Zašto? Priznajem, ta kušnja ni mene nije mimoišla. Srećom, nisam imao u svom svećenič- kom pastoralnom djelovanju mnogo sprovoda djece, no i onih nekoliko duboko me potreslo. I smrt maloga Antonija Huske, također. Razmišljao sam i pitao Gospodina zbog čega je obitelji Huska, koja ima sedmero djece, dopustio teške bolesti, a onda i smrti njihova osmog djeteta, sina Antonija. Donosim ovdje svoja promišljanja koja sam izrekao na sprovodu. Ta promišljanja smatram kršćanskim stavom kakav bismo doista trebali imati u trenutku susreta sa smrću djece.

Nadam se da će iznošenje tog kršćanskog stava, baš u ovom u milosnom korizmenom vremenu, pomoći čitateljima „Zvonika“ da, dok promatraju Kristovu muku i smrt na križu, sjedine s njegovim trpljenjem sva svoja trpljenja i tako dadu svoj doprinos spasenju čovječanstva.

Drago mi je što je slično razmišljanje „Zvoniku“ poslao i o. Dragan Stokin, pravoslavni svećenik, koji također označava pravi kršćanski stav, pa ga objavljujemo na istom mjestu.

Antonio Huska, među anđelima i svetima

Počinjem s pitanjem: Zašto? Vjerujem da ste ga i vi postavili, baš kao i ja, i za vrijeme trudnoće, a i poslije rođenja malog Antonija. Bože, zašto? Zašto se to dogodi Vesni i Ladislavu? Njima koji su ljubitelji života, koji su u suradnji s Tobom darovali našem narodu i Crkvi sedam prekrasnih bisera, sedmero zdrave djece? I koliko god sam osluškivao i očekivao odgovor od Boga, u svijesti i u srcu odzvanjala mi je samo jedna riječ, Isusova riječ: „Zadesit će vas to radi svjedočenja“ (Lk 21,13). Iako je ova rečenica istrgnuta iz konteksta Isusova navještaja razaranja jeru- zalemskog hrama i nagovještaja znakova s neba i raznih nevolja koje će prethoditi Sudnjem danu, mogli bismo i ono što se dogodilo obitelji Huska nazvati velikim potresom i nevoljom. No, kada su Isusa upitali zašto će se to dogoditi, on je odgovorio: „Zadesit će vas to zbog svjedočenja“. Znao je Isus da će mnogi, osobito oni slabe vjere ili nevjernici, postavljati i podrugljiva pitanja. Naprimjer: Gdje je sad Bog u kojeg vjerujemo, kojem se molimo? Isus onima koje je predodredio za svjedočenje obećava: „Ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik“, i dodaje, „svojom ćete se posto- janošću spasiti.“ (Lk 21,5-17).

I to se dogodilo. Svih proteklih mjeseci, a pogotovo protek- lih mjesec dana, slušali smo i gledali svjedočenja Vesne i Ladislava, kao i njihove djece, koja su se onda proširila na mnoge njihove rođake i prijatelje. Širio se svakim danom molitveni lanac koji je učvršćivao njihovu i našu  vjeru, nadu i ljubav. Molili smo i vjerovali u čudo. Nije se dogodilo onako kako smo molili i vjerovali, ali se dogodilo čudo prihvaćanja Božje volje i potpunog predanja Božjoj providnosti i Božjem naumu o Antoniju i obitelji Huska. I doista, ja jesam, a vjerujem i mnogi od vas, osnažen tom njihovom vjerom i tim beskrajnim pouzdanjem u Božju dobrotu, ljubav, nježnost i milosrđe. I taj, i takav Bog htio je da se Antonio, u subotu, 18. veljače, na čudesan način preseli među anđele i svete u nebu.

I meni je dao milost da budem ondje prisutan. Antonio je prisustvovao blagoslovu obitelji i obiteljskom vjeronauku. Bio je povezan s nama u lanac ruku dok smo molili „Očenaš“, tu predivnu Isusovu molitvu, koju smo netom prije na obitel- jskom vjeronauku detaljno analizirali. I poslije, poslije je još jednom otvorio svoje oči kao da nas je pogledom htio pomilovati i reći nam: „Hvala vam na ljubavi i doviđenja u nebu“. Uslijedila je kratka borba za zrak i život. I dok su roditelji i ekipa hitne pomoći činili sve da mu spase život, ja sam s ostalom njihovom djecom Petrom, Tomislavom, Andrijom, Ivanom, Marijom Magdalenom, Pavlom i Matejom molio: „Isuse uzdamo se u Tebe, Tebi je sve moguće“. Molili smo i desetine krunice s otajstvima: „Isus koji neka nam umnoži vjeru i učvrsti nadu“. I s mamom sam Vesnom molio, kad je tata s Antonijom u kolima hitne pomoći prevezen u bolnicu: „Zdravo Kraljice, majko milosrđa, svrni svoje milosrdne oči na nas u ovoj dolini suza“. Ipak, liječnici su bolnici samo konstatirali da je srce malog Antonija pre- stalo kucati.

I za kraj. Svi znamo što je mozaik u slikarstvu. No, o mozaiku se često govori i u prenesenom smislu. Ja bih ovdje govorio o tom smislu. Vesna i Ladislav su svojim životom, osobito svojom ljubavlju prema životu, načinili jedan predivan mozaik života, mozaik bračne i obiteljske ljubavi. Oni su svoje kockice ljubavi stavili u život Crkve, osobito u život župe sv. Roka kojoj pripadaju, kao i u život našega naroda i društva u kojem žive i rade. Kockica koja se zove „Antonio“ uvijek će biti drukčija, bit će najsjajnija i najljepša. I ne samo to. Ta je kockica posebna, ona je zlatna. No, nije samo ta jedna kockica zlatna u njihovu mozaiku. „Antonio“ je zlato koje je pozlatilo sve dosadašnje kockice u mozaiku života i rada obitelji Huska. Naime, zlatne kockice u mozaiku dobivaju se umetanjem zlatnoga listića između dvaju stak- lenih slojeva koji se zatim peku. Antonio je taj zlatni listić koji je pozlatio sve kockice njihovog mozaika, a bol i suze proteklih mjeseci ispekle su te zlatne listiće nalijepljene po kockicama njihovog mozaika, da on postane trajan i vidljiv svima koji će pred njim zastati i diviti mu se. Hvala obitelji Huska na svjedočenju, hvala na hrabrosti i neizmjerenoj ljubavi prema Antoniju. Neka Bog vidi njihove suze, njih- ovu muku i, nadasve, njihovu žrtvu i ljubav i neka nagradi Ladislava, Vesnu i njihovu djecu onako kako on zna da je najbolje. Naš je Bog velik i divan čak i onda kad nas kuša i kad ne uslišava naše molitve onako kako mi to hoćemo. U takvoga Boga oni vjeruju i takvoga Boga ljube. Slijedimo njihov primjer u nadi da će Bog umnožiti svoja čudesa i u ovo naše vrijeme i u sredini u kojoj mi živimo. Uvjeren sam da će ga Antonio na to neprestano podsjećati: „Mene nisi ozdravio, ali ozdravi drugu bolesnu djecu. Mene su moji roditelji ljubili bez obzira na bolest, spasi svu začetu, nerođenu djecu da mogu uživati i na zemlji u životu koji si meni uskratio“. Vjerujem da Antonio već jest naš zagovornik u nebu. On je ondje već velik, zdrav i svjestan i može nam pomoći. Nemojmo se ustručavati tražiti njegov zagovor. A kad se on udruži s anđelima i svetima u zagovornim molit- vama, sigurno će biti mnogo uslišenja i mnogo čudesa.

Tako malen, a tako veliki – Antonio

Bog sve uređuje na korist našu, no tu istinu propituje svaki istinski kršćanin nekoliko puta tijekom čitavoga svog života. Nema radosti da nije dar Božji, kao što nema niti stradanja i muke da nije po dopuštenju Božjem, ali opet na korist našu. Očiti primjer jest mali Antonio Huska, mali čovjek kratkoga zemaljskog vijeka, koji nije imao prilike prošetati, poigrati se, progovoriti, a opet je uspio mnogo toga. Uspio je proživjeti puninu kršćanskoga života. Uspio je usrećiti svoju porodicu, krstiti se, molitveno se utkati u biće svoje župe, ali i svih kršćana koji su čuli za njega, uspio je sabrati ih u molitvi i, što je najčudnije, uspio je samom svojom prisutnošću toliko toga velikoga učiniti, toliko toga reći i ukazati. Drugim riječima, uspio je biti ono što svi roditelji priželjkuju svome djetetu. Uspio je biti veliki čovjek koji je dao doprinos boljitku čitavoga čovječanstva.

Mnogi ljudi odžive i prožive čitavi vijek, a da ništa značajno ne doprinesu čovječanstvu. Nekim se ljudima, nažalost, nikakva prilika ni ne daje. Upravo je u njihovo ime, nijemo, ali rječito i neoborivom čvrstinom argumenta, progovorio mali Antonio. Dao je pouku čitavom svijetu da ne postoji škart dijete, da svako ljudsko biće, a naročito dijete, samo po sebi uzrokuje ljubav, da je svaki unaprijed izgrađeni stav o nepoželjnom djetetu strašna zabluda koja vodi sumanu- tom činu čedomorstva.

Svakako, mali Antonio ne bi imao prilike učiniti to što je učinio da nije začet u utrobi majke koja zaista to jest u pravom smislu te riječi. Obitelj Huska, čiji je temelj Vesna (to ističem znajući iz iskustva što pišem budući da sam imam obitelj s više djece), dosada je pokazala i dokazala što znači živjeti s vjerom u Boga i po blagoslovu Njegovom.

Otuda je i Bog imao povjerenja da ovakvu službu, tužno-ra- dosnu, u nemoći silnu, povjeri toj obitelji. Vesnin je trud majčinstva okrunjen time da je rodila Antonija, po grijehu ravnog anđelima, po daru apostolstva jednakog apostolima, pravog kršćanina koji je proživio svoj vijek na korist sveopću i svjedočeći Istinu Božju svakom čovjeku u čitavom svijetu koji je sposoban i raspoložen primiti tu Istinu.  (Dragan Stokin, pravoslavni svećenik)

Autor: mons. dr. sc. Andrija Anišić

Foto: pixabay.com

Svjetlo Vjere

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.