Poštovani čitatelji,

ovoga puta Vam donosimo razgovor sa župnikom katedralne župe sv. Terezije Avilske u Subotici, mons. Stjepanom Beretićem. Naime, mons. Beretić je poznati ljubitelj povijesti i poznavatelj života svetaca Katoličke Crkve, što se moglo uočiti i u rubrikama časopisa „Bačko klasje“ i „Zvonik“ koje je ovaj svećenik subotičke biskupije uređivao tijekom njihovog dugogodišnjeg postojanja.

Svjetlo Vjere: Monsinjore, poznata je Vaša ljubav prema povijesti, odakle ona? Kada ste je prvi put osjetili?

Mons. Stjepan Beretić: Volio sam slušati mamine roditelje kad su govorili o prošlosti. Moj župnik, pokojni Ivan Juriga je s velikim strpljivošću i ljubavlju prikupljao podatke za povijest moje rodne, somborske župe. Moj profesor u gimnaziji, pokojni Marin Vakoš je vrlo zanimljivo iznosio ne samo opću povijest već i povijest Crkve u Subotičkoj biskupiji. To me je nadahnulo, da se i sam pozabavim – u prvom redu poviješću moje rodne župe. Na sveučilištu u Zagrebu sam imao profesora Antuna Ivandiju, koji mi je predavao povijest Crkve i povijest Crkve među Hrvatima. Kod njega sam pisao svoj diplomski rad o povijesti somborske župe Presvetog Trojstva. Ni poslije završenog studija nisam prestao voljeti povijest.

Svjetlo Vjere: Što to možemo naučiti iz povijesti Crkve?

Mons. Stjepan Beretić: Kažu da je povijest učiteljica života. Čitajući povijest uvijek otkrivamo po nešto od ljepote i dobrote Božje, koja se uvijek razlijevala na svijet po dobrim ljudima. Povijest nam otkriva i drugu stranu događaja. Kako je čovječanstvo i u najtežim i najtragičnijim događajima uvijek znalo iznjedriti velikane duha i srca. Tako je povijest velika priča o borbi dobrih ljudi, da njima i cijelom čovječanstvu svanu ljepši dani.

Svjetlo Vjere: Da li je povijest degradirana? Da li se sa poviješću danas bavimo koliko treba?

Mons. Stjepan Beretić: Povijest, kad je stručna, poštena i istinita nikada ne može biti degradirana. Ipak, ljudi mogu tako falsificirati povijest, da onda prividnom stručnošću zavedu pojedinca, manju ili veću skupinu ljudi na stranputice zla. Tako iskrivljena povijest može odvesti u tamu mržnje i pakosti one, koji i takvu „povijest“ shvate kao učiteljicu života. Nazovipovijest degradira i pojedinca i društvo.

Svjetlo Vjere: U Vašem opusu se nalazi knjiga „Božji prijatelji s nama na putu“, kako je ona nastala?

Mons. Stjepan Beretić: Ne spadam među ljude koji imaju inicijativu. Tako nije bila moja ideja, da se bavim svecima. Kad je trebalo pokrenuti list Bačko klasje i kasnije Zvonik, svećenici su mi predložili, da ja pišem o svecima i o povijesti Crkve. Prihvatio sam prijedlog svojih kolega, pa sam dugo godina pisao za te dvije rubrike u časopisima Bačko klasje i Zvonik. Posebno moram naglasiti, da se pri tome nisam bavio znanstvenim radom. Za to ne bih imao vremena. Što sam pisao, pisano je jednostavno, da bude pristupačno svakome tko bi se za određeni predmet ili događaj zanimao. Pisao sam za slične rubrike i u godišnjaku Subotička Danica. Na koncu je od tih mojih članaka nastala knjiga Božji prijatelji s nama na putu. Knjiga je izdana u Subotici 2002. godine, a 2014. godine je izišlo drugo prošireno izdanje istoga djela.

Svjetlo Vjere: Možete li nam nabrojati nekoliko svetaca koji su Vama lično dragi? I zbog čega baš oni?

Mons. Stjepan Beretić: Sveci su dragi ljudi. Oni su pravi prijatelji. Ono što je teško za razumjeti je ovo: dobri su, a puno pate. Jedni su patili zbog slabog zdravlja, druge su progonili ljudi. Čitajući o svecima lako ćemo se iznenaditi, pa zaključiti, kako su grješnici dobri ljudi, a sveci su među dobrim ljudima najizvrsniji. Odrastao sam u Somboru, gdje sam ministrirao i kod karmelićana. Kao dječak nisam baš puno znao o karmelskim svecima. Kad mi je biskup povjerio župu svete Terezije od Isusa u Subotici, počelo je moje upoznavanje s Terezijom od Isusa, pa s Terezijom od Djeteta Isusa, pa s Terezijom od Križa, pa s Ivanom od Križa. Za te karmelske svece  je karakteristično, da su svim srcem bili predani služenju čovjeku i Bogu. I spadali su među vrhunske intelektualce. Bili su pjesnici. Patnja ih je nadahnjivala, da pjevaju i da se raduju životu. Ali drag mi je čovjek i sveti Nikola Tavelić i sveti Leopold Mandić – znali su biti poslušni, draga mi je i blažena Marija Petković zbog odanosti djeci, siromašnim ljudima i Bogu.

Svjetlo Vjere: Kako pronaći sveca za sebe danas?

Mons. Stjepan Beretić: Među svecima su ljudi različitih zanimanja. Netko će tražiti sveca zaštitnika po zanimanju. Neki su sveci propatili određenu vrstu bolesti, pa ćemo takvog uzeti za prijatelja, ako smo u sličnoj bolesti. Nekada se djetetu davalo ime sveca prema tome kad se tko rodio. Ako je netko rođen uoči blagdana svetoga Josipa, onda su rekli, da je on sebi donio ime, pa su ga nazvali tim imenom. Kod Mađara je bio običaj da se prvorođenom dječaku dade ime njegova oca, a prvorođenoj djevojčici ime njezine majke. Kad mladi vjernici čitajući život jednog ili drugog sveca, pa im se dopadne, možda će se odlučiti da svome djetetu dadu baš to ime.

Svjetlo Vjere: Što mladima poručujete o povijesti i životima svetaca?

Mons. Stjepan Beretić: Povijest, kao učiteljica života ukazuje na to, kamo vodi put zla, a kamo put svjetla, ljubavi i poštenja.  Život sveca nam govori o tome, da nitko od svetaca nije živio u idealno, već u nepovoljno i teško vrijeme. I u tim nepovoljnim i teškim prilikama su se znali opredijeliti  za dobro. Uostalom sveci svjedoče o tome, da nikada nije lako biti dobar. Sveci su nam pravi prijatelji, koji nam govore: KAD SU MOGLI TOLIKI I TOLIKE, ŠTO NE BI I TI, čitatelju.

Zahvaljujemo katedralnom župniku mons. Stjepanu Beretiću na izdvojenom vremenu i što je čitateljima internet portala Svjetlo Vjere približio jednu od svojih pastoralnih aktivnosti kojom se dugo godina bavi. Neka ga prati Božji blagoslov i majčinski zagovor Djevice Marije.

Biografski podatci mons. Stjepana Beretića: rođen je u Somboru 4. lipnja 1947. u seljačkoj obitelji Josipa i Leone rođene Benja. Osnovnu školu završio je u svom rodnom gradu Somboru. Klasičnu gimnaziju „Paulinum“ u Subotici. Diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Svoj diplomski rad kod profesora Antuna Ivandije je posvetio povijesti svoje rodne župe Presvetog Trojstva u Somboru. U toj župnoj crkvi 17. veljače 1974. zaređen je za svećenika po rukama subotičkog biskupa Matiše Zvekanovića. Kao župni vikar služio je u Kanjiži i u katedralnoj župi u Subotici. Od 1977. do 1985. Je bio upraviteljem pa župnikom župe u Baču, Tovariševu i Deronjama. Župnikom župe stolne bazilike svete Terezije Avilske u Subotici imenovan je 16. srpnja 1985. godine.

U Subotičkoj biskupiji obavljao je razne dužnosti: biskupski cenzor, biskupski savjetnik, biskupski vikar, dekan subotičkog dekanata – Stari grad, arhiprezbiter Podunavskog, Bačkog, Katedralnog arhiprezbiterata. Član je Prezbiterskog i Pastoralnog vijeća Subotičke biskupije, Vijeća za uzajamnu pomoć svećenika, Vijeća cenzora, odvjetnik je Ženidbenog suda Subotičke biskupije. Papa sv. Ivan Pavao II. odlikovao ga je 30. prosinca 1998. godine naslovom kapelana Njegove Svetosti.

Bio je suradnik  katoličkog lista “Bačko klasje” i još je suradnik katoličkog lista “Zvonik”. Suradnik je i jedan od prvih članova Društva “Ivan Antunović”. Urednik je i suradnik godišnjaka Subotička Danica. Sudjelovao je u više znanstvenih skupova uglavnom predavanjima s povijesnim temama. Na poticaj svećenika Hrvata i uz izdašnu pomoć nekolicine svojih kolega sastavio je molitvenik “Slava Božja”, koji je 1996. i kao drugo izadanje, 2003. godine izdao Institut “Ivan Antunović”. Preveo je brošuricu Terezija Avilska, koju je 2005. godine objavio spomenuti institut. 2002. godine mu je objavljena knjiga „Božji prijatelji s nama na putu”, 2009. knjiga propovijedi „Dužijanca u srcu” i 2010. knjiga propovijedi „Čudesna bunarićka noć”. Član je i Hrvatskog akademskog društva u Subotici od njegovog osnutka.

Nikola Knezi