Božić je blagdan Božje ljubavi prema nama ljudima. Ta se ljubav očitovala u Sinu Božjem koji je postao čovjekom, Djetetom Isusom. Na njegovu rođenju anđeli su započeli pjevati: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima“ (Lk 2, 14). Na tu pjesmu ljudi su se spremno nadovezali i radosno je pjevaju do danas.
Naša je najstarija poznata božićna popijevka iz 14. stoljeća, a nosi naslov: Bog se rodi v Vitlijomi – Bog se rodi u Betlehemu. U njoj dolazi divni izričaj: mladi Bog – deminutiv – Božić. Stara Pavlinska pjesmarica iz polovice 17. stoljeća donosi dvadesetak božićnih popijevaka, a pjevnik zagrebačke katedrale Cithara Octochorda iz 1701. ima i znatno više.
Brojne današnje božićne popijevke, premda su mnoge nastale početkom 19. stoljeća oko zagrebačke katedrale, duboko su se upisale u dušu našega naroda. U tu bogatu božićnu baštinu uvodi smireni Kirie eleison, nastavlja navještaj mira i veselja Svim na zemlji, a klicanje Betlehemu, gradu Vojvode iz roda Davidova, izriče O Betleme. Navještaj pak radosne vijesti kršćanskom puku proglašavaju popijevke Radujte se narodi i Veselje ti navješćujem, a narod si daje oduška uz Narodi nam se. Tim popijevkama pridružuju se: Djetešce nam se rodilo koja izražava radost zbog Isusova rođenja, Oj pastiri čudo je novo pjeva o jednostavnim pastirima kojima je objavljena božićna novost, sa spasonosnim danas Božićnog otajstva pjevamo Danas se čuje, dok su nebeski glasnici opjevani u Dvorani neba, a otajstvo Bogočovjeka navješćuje Rodio se Bog i čovjek, veličinu pak dana rođenja izražava Čestit svijetu, a Tama je svud opjevala je svetu noć.
Neke popijevke vode nas u pojedine pokrajine: Tri kralja jahahu i Zašla zvezda u Istru, U se vrime godišta, Veseli se Majko Božja i Ovoga vrimena u Dalmaciju, Poslušajte svi sada i Zvan Betlema u Podravinu, a Spavaj mali Božiću i Oj pastiri čujte novi glas u Bačku, Sklopi blage očice u Lupoglav, dok se Potecite pastiri, Pastiri stante se i Hote o ljudi sim pjevaju se u samoborskom kraju, a Zdravo budi mladi Kralju, Što se ono dogodi i Dete milo odzvanjaju u Međimurju. U nekima od njih odjekuje pučki Božić s mjesnim melosom i stihom.
Svojim tekstovima i napjevima popijevke se sretno dopunjuju i na jedinstveni način izriču božićno otajstvo. A zanosnim pjevanjem svakog Božića, u njima s prijašnjim generacijama govorimo istim jezikom, vjerujemo istu vjeru, pjevamo istu pjesmu, želimo isti – bolji Božji svijet.
U prvoj polovici 20. stoljeća popijevke su dobile „cecilijansko“ ruho, dok su u drugoj polovici tog stoljeća objavljene na brojnim gramafonskim pločama, audiokazetama, i nosačima zvuka, a kraj stoljeća donio nam je raspjevani Božić u Ciboni.
Božićne popijevke nadahnuli su starozavjetni proročki navještaji, božićna evanđelja, liturgijski tekstovi, brojni blagdani i teologija. Sve popijevke izriču središnju kršćansku istinu o rođenju Djeteta – mladoga Kralja od Djevice Marije. Uz njih smještaju Josipa, anđele, pastire i mudrace, okrenute prema skromnoj štalici, jaslama u kojima leži Novorođeni na kojega upućuje zvijezda prethodnica. Okružena tom milinom, sveta obitelj je ipak u neizvjesnosti: prijeti joj siromaštvo, imućni je odbijaju i progoni je Herodova neprijateljska sila. Nad svim time lebdi radosna poruka o novorođenom Djetetu – Spasitelju svijeta.
Popijevkama se pridružuju vedre instrumentalne skladbe, najčešće na orguljama pretežno u troosminskoj ili složenoj mjeri, dočaravajući radosno božićno raspoloženje: pastorale talijanskog podneblja, noeli i musette francuskog kruga te barokne božićne skladbe. Uz velike skladatelje, ima i mnogo malih imena, a svi su svoju glazbenu genijalnost ugradili u veće ili manje skladbe koje stvaraju vedro božićno raspoloženje.
U našem se narodu posebno istaknuo franjevac Fortunad Pintarić svojim temperamentnim dudašima koji su nezaobilazni dio božićevanja, osobito u sjevernoj Hrvatskoj. Dudaši stvaraju božićno raspoloženje radosti, divljenja i zanosa pred Gospodinom koji se rodio među nama da bude – s nama Bog.
Svojom raspjevanošću i razigranošću Božić nas potiče da se poklonimo Novorođenom Spasitelju.
Piše: maestro Miroslav Stantić
Izvor: ZVONIK – katlički list; prosinac (decembar) 2016; broj 266; (29)
Foto: pixabay.com
Dodajte komentar