(poučna crtica iz života)

Mjesto radnje: autobus gradskog prijevoza

Vrijeme radnje: radni dan; topao proljetni dan

Uloge: mlada djevojka, kontrolor I, kontrolor II, nepoznata žena, ja

Ulazim u autobus i kupujem kartu. Okupljen svojim mislima krećem k sredini autobusa. Na sljedećoj stanici primjećujem kontrolora I koji svakome tko ulazi na srednja vrata traži kartu. Onoga tko ju nema, upućuje k vozaču neka ju kupi. Pokazujem mu svoju kartu iako me ništa nije pitao. Potvrdno klima glavom. Vraćam se svojim mislima. Kontrolor prolazi pored mene i kreće se k prednjem dijelu autobusa. Nastaje napeta scena. Mlada djevojka, svojih 16-17 godina nije platila kartu. Kontrolor je blizu verbalne grubosti, a ona pokušava pobjeći na prednja vrata, međutim tamo je drugi kontrolor, kontrolor II. Okrećem glavu da vidim što se događa, ali reagiram samo tako što čvrsto stišćem svoju (malu) kartu. (Zašto?) Neugodna je situacija jer je djevojci ponuđeno da plati kartu, ne i kaznu, no ona nema kod sebe novaca. Nervozno pokušava pozvati nekoga na mobitel, a vrijeme protječe. No, ne i nervoza. Konačno, ustaje jedna žena i kreće k vozaču platiti kartu umjesto djevojke. Ja gledam (moglo bi se reći nekako umrtvljeno). Kontrolor II kaže: „Gospođo, ne možete vi platiti kartu umjesto nje.“ Gledam i ne vjerujem. Žena otvara novčanik i daje djevojci novac. Djevojka plaća kartu. Ustvari, žena plaća kartu. Sve se smiruje, ali ne i ja.

Pouka br. 1 upućena meni: Tko je moj bližnji? Moram li ga poznavati da bih mu pomogao? „Što učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste…Imate oči, a ne vidite, imate uši, a ne čujete.“ Duhovna tromost i sebičnost uspješno su spriječile da izađem iz svoje komocije. Zašto se ja nisam prenuo? Zašto ja nisam priskočio? Novac sam imao, no ne i spremnost. „Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne.“  Da bih vidio tko je moj bližnji, moram biti otvoren. Moram biti otvoren da bih primijetio, da bih krenuo od sebe k drugome. No, zna Isus za to – zato mi je i uputio ovu pouku. Bogu hvala!

Pouka br. 2 upućena svima: Voziti se na „crno“ možda sliči na mali grijeh, beznačajan, skoro nevidljiv („uspješno sam se „provukao““, nitko to i ne primijeti), no na taj način čovjek uzima zrnce truda i vremena onog koji vozi, onoga tko je napravio i popravio autobus, onoga tko je nabavio gorivo, napravio raspored vožnje, ujutro u 4 sata oprao autobus… Izbjeći obvezu, „malo“ slagati, svoj dio posla prebaciti drugome, uštedjeti nešto novaca…Ne! To nije naše, to je nečije i s tim treba pošteno postupati. Možemo i moramo to prenijeti i na duhovnu razinu. Biti pošten prema Bogu, sebi i drugima. Odgovoran – duhovno i materijalno. Ne možemo bez „karte“ u Kraljevstvo Nebesko. „Kartu“ treba zaslužiti i, kako vidimo, netko nam drugi može pomoći da dođemo do nje. Do karte koju je za nas već platio Isus Krist. Nepoznata žena u autobusu tome me je naučila.

Piše: prof.dr.med. Robert Semnic

Photo: www.pixbay.com