Put kojim hodam u novi život nastavak je puta punog padova, boli i patnje. Gledam dalje naprijed u Svjetlost. Sada, iz ove situacije, mogu govoriti o svojoj prošlosti kao o vremenu koje me je dovelo dovde. Prošlost me više ne ugrožava i izgubila je svoju težinu. Sjećam je se još samo kao puta kojim me je vodio moj Otac da bih postala su-osjećajnija prema drugima i mogla ih bolje razumjeti.

Često sam kao član Crkve sebe promatrala u liku poslušnoga sina, koji služi svom Ocu, ili kao onog radnika u vinogradu koji radi od prvih jutarnjih sati. Bila sam zavidna na rasipnom sinu i onima koji su došli raditi posljednji sat, a dobili su jednaku nagradu. Htjela sam i ja osjetiti Očevu ljubav te sam po primjeru raspinog sina krenula u bijeli svijet, u potragu za iskustvom ljubavi. Ljubav i ja kao da smo se igrali skrivača: „Evo me ovdje“, kaže mi ljubav, a odmah zatim: „Ma ne, nego ondje!“ Kao fatamorgana! Taman pomislih da sam ju dohvatila, a ona nestane. Patnja, muka, bol, bojazan, krivnja, izgubljenost postale su moje vjerne pratilje. Ni same riječi nisu dovoljno snažne da iskažu to duševno iskustvo. Bio je to vapaj umirućeg u pustinji.

Kako se vratiti, kako priznati da sam pogriješila? Osjećaji krivnje, stida i straha prekrili su potpuno moje biće.

No, jedan slabašan, gotovo nečujan glasić šaptao je iz dubine ponora: „Ima nade, ne boj se!“, a onda bi se izgubio i nestao u tami. Tišina, samo tišina…

Silna težina pritiskala je moja prsa i jedva sam disala. A onda, odjednom bljesak! Da, ja sam božansko dijete, sin svoga Oca, mogu se vratiti u Njegov zagrljaj! Tražila sam mnoge ljubavi i razdala svoje imanje kako bih shvatila da je ono što tražim ljubav moga Oca, skrivena u meni, kojom i po kojoj sam stvorena. Tražila sam biser koji sam ja sama.

Ali to nije kraj. Iako sam sin svoga Oca, kako rasipni tako i vjerni, shvaćam da sam pozvana na nešto mnogo veće. Sada, kad izgleda da sam sve izgubila, da sam potpuno ogoljena, razumijem da tek sada mogu odrasti na putu savršenstva i dati sebe samu. Jer moja zadaća je biti kao moj Otac, blag, nježan i milosrdan, jer Otac i Ja smo jedno.

 

Uredio: Siniša Tumbas Loketić

Piše: dr. Romana Brnčić, stomatolog

 

Preuzeto: HAGIOHR