Sudac američkog Vrhovnog suda Antonin Scalia, koji je preminuo 13. veljače, bio je, kako se u ovom trenutku nažalost čini, jedan od posljednjih moćnih ljudi katolika u SAD-u koji je istinski živio svoju vjeru. Scalia je svojom aktivnošću u Vrhovnom sudu branio naravno pravo, te se suprotstavljao zakonima koji su išli protiv njega. Osim toga, bio je predan obiteljski čovjek – on i supruga Maureen odgojili su devetoro djece. Jedno od njih danas je svećenik. Paul Scalia je na misi zadušnici za svog oca održanoj 20. veljače u Crkvi bezgrješnog začeća u Washingtonu održao propovijed koju su neki katolički komentatori opisali kao “trijumf evangelizacije”. Pročitajte je.

Danas smo ovdje okupljeni zbog jednog čovjeka. Čovjeka kojeg mnogi od nas poznaju osobno, a još ga veći broj ljudi poznaje samo po reputaciji; čovjeka kojeg mnogi vole, a mnogi ga i preziru; čovjeka poznatog po mnogim kontroverzama, ali i po velikom suosjećanju s drugima. Taj čovjek je, naravno, Isus iz Nazareta.

On je taj kojeg naviještamo: Isus Krist, Sin Oca, rođen od Marije Djevice, raspet i pokopan, uskrsli koji sjedi s desne Očeve. Zbog njega, zbog njegova života, smrti i uskrsnuća mi ne tugujemo kao ljudi bez nade, već s pouzdanjem Antonina Scaliju preporučujemo milosti Božjoj.

Evanđelje nam kaže: Isus Krist isti je jučer, danas i dovijeka će biti isti (Heb 13, 8-9). To nam danas nudi dobro usmjerenje za naše misli i molitve. Ustvari, gledamo u tri smjera: prema jučer sa zahvalnošću, prema sadašnjosti u potrebi i prema vječnosti s nadom.

Gledamo prema jučerašnjem Isusu Kristu – tj. gledamo u prošlost – zahvalni za sve blagoslove kojima je Bog darivao tatu. U proteklom su tjednu mnogi svjedočili o stvarima koje je tata za njih učinio, ali danas se ovdje želimo osvrnuti na sve što je Bog učinio za tatu. Zahvaljujemo, prije svega, na otkupljujućoj smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Naš Gospodin je umro i uskrsnuo, ne samo za sve nas već za svakog od nas. Sada upravljamo pogled prema Njegovoj smrti i uskrsnuću i zahvaljujemo što je umro i uskrsnuo za tatu. Nadalje, zahvaljujemo Isusu što ga je rodio za novi život u krštenju, okrepljivao ga u Euharistiji i liječio ga u ispovjedaonici. Zahvaljujemo što mu je Isus dao 55 godina braka sa ženom koju je volio i koja mu je mogla parirati u svemu te ga čak i pozvati na odgovornost.

Bog je tatu blagoslovio dubokom katoličkom vjerom – uvjerenjem da se Kristova prisutnost i moć danas u svijetu nastavljaju kroz Njegovo tijelo, Crkvu. Volio je jasnoću i međupovezanost crkvenog učenja. Cijenio je crkvene obrede, pogotovo ljepotu njezina drevnog slavljenja. Vjerovao je u moć sakramenata kao sredstava spasenja kroz koje Krist u njemu djeluje za njegovo spasenje.

Iako, jednog subotnjeg popodneva me prekorio što sam baš to popodne slušao ispovijedi. Nadam se da će vam, ako među vama ima odvjetnika, biti izvor utjehe to što ni rimski kolar nije bio zaštita od njegovih kritika. Problem te večeri nije bio taj što sam ja slušao ispovijedi, već to što se on našao u mom redu za ispovijed. Brzo ga je napustio. Kako je kasnije rekao: “Možeš mislit’ da ću se tebi ispovijedat’!” Osjećaj je bio obostran.

Bog je tatu blagoslovio, kao što je dobro poznato, i ljubavlju prema njegovoj domovini. Tata je jako dobro znao kako je teško izboreno bilo osnivanje naše nacije. U tom je osnivanju on, poput otaca utemeljitelja, vidio blagoslov koji brzo nestaje kada se vjeru izgoni s javnog trga ili ju mi ondje ne donosimo. Razumio je da ne postoji sukob između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema domovini, između osobne vjeroispovijesti i javne službe. Tata je razumio da je postajao sve bolji građanin i javni službenik što je više ponirao u svoju katoličku vjeru. Bog ga je blagoslovio željom da bude dobri sluga svoje zemlje, upravo zato što je prije svega bio Božji sluga.

Mi, članovi obitelji Scalia, posebno zahvaljujemo na jednom blagoslovu koji je Bog darovao. Bog je tatu blagoslovio ljubavlju prema svojoj obitelji. Bili smo oduševljeni čitajući mnoge riječi hvale i divljenja njemu, njegovom intelektu, pisanim radovima, govorima, utjecaju itd. No puno važnije od toga – nama i njemu – bilo je to što je bio tata. On je bio otac kojeg nam je Bog dao za veliku pustolovinu obiteljskog života. Istina, nekad nam je znao zaboraviti imena ili nas zamijeniti jedno s drugim. No ima nas devetero. Volio nas je i nastojao nam tu ljubav pokazati i dijeliti s nama blagoslov vjere koja mu je bila tako dragocjena. Dao nas je jedne drugima, da si budemo međusobna potpora. To je najveće blago koje roditelji mogu dati djeci i u ovom smo trenutku na njemu posebno zahvalni.

Dakle, gledamo u prošlost, prema Isusu Kristu jučerašnjice. Prizivamo u pamet sve te blagoslove i dajemo našem Gospodinu čast i slavu zbog njih, jer su oni Njegovo djelo.

Gledamo i prema Bogu sadašnjosti, u potrebi – u sadašnjem trenutku, upravo ovdje i sada, dok oplakujemo osobu koju volimo, kojoj se divimo i čija nas odsutnost boli. Danas se molimo za njega. Molimo se za mir njegove duše. Zahvaljujemo Bogu za dobrotu koju je iskazao tati, kao što je dostojno i pravedno. No jednako tako znamo da tata, iako je vjerovao, to nije činio savršeno, kao ni mi. Isus Krist se u njemu još nije usavršio. Samo oni koji u sebi usavrše Krista mogu ući u raj. Na nama je da molitvama pomognemo u tom usavršavanju, posljednjem djelu Božjeg milosrđa, oslobađanju tate od svih tereta grijeha.

No nemojte meni vjerovati na riječ. Tata je – nimalo iznenađujuće – imao nešto za reći o toj temi. Pišući prije nekoliko godina o jednom prezbiterijanskom svećeniku, čijem se sprovodu divio, poprilično je lijepo sažeo zamke sprovoda i zašto nije volio eulogije. Napisao je: “Čak i kada je preminuli časna osoba – doista, posebno ako je preminuli bio časna osoba – slavljenje njegovih vrlina može dovesti do toga da zaboravimo da se molimo i Bogu zahvaljujemo na Njegovom neobjašnjivom milosrđu prema grešniku.” Tata ne bi sebe izuzeo od toga. Zbog toga smo ovdje, kako bi on želio, da se pomolimo za Božje neobjašnjivo milosrđe prema grešniku, ovom grešniku, Antoninu Scaliji. Nemojmo mu iskazivati lažnu ljubav niti dozvoliti da ga naše divljenje njemu liši naših molitava. Nastavljamo mu iskazivati ljubav i činiti mu dobro moleći se za njega, da se sva ljaga grijeha opere, sve rane zacijele i da se očisti od svega što nije Krist. Da počiva u miru.

Naposljetku gledamo prema Isusu u vječnosti. Ili, bolje rečeno, razmatramo vlastito mjesto u vječnosti i hoće li ono biti s Gospodinom. Čak i dok se molimo za tatu da brzo uniđe u vječnu slavu, trebamo obratiti pozornost na sebe. Svaki nas sprovod podsjeća na to koliko je tanak veo koji razdvaja ovaj svijet od onog, vrijeme od vječnosti, priliku za obraćenje od trenutka suda. Ne možemo odavde otići nepromijenjeni. Nema smisla slaviti Božju dobrotu i milost ako nismo pozorni i osjetljivi na te stvarnosti u svojim životima. Moramo dozvoliti ovom susretu s vječnosti da nas promijeni, odvrati od zla i povede prema Bogu. Engleski dominikanac Bede Jarrett to je predivno rekao kada je molio: “O, snažni Božji Sine… dok  pripremaš mjesto za nas, pripremi i nas za to radosno mjesto, da možemo biti s tobom i tvojom ljubavlju svu vječnost.”

Isus Krist isti je jučer, danas i dovijeka će biti isti. Dragi prijatelji, to je također i struktura mise – najveće molitve koju možemo moliti za tatu, jer ona nije samo naša molitva već i Gospodinova. Misa gleda prema Isusu jučerašnjice. Doseže u prošlost – do posljednje večere, razapinjanja, uskrsnuća – i čini te misterije i njihovu moć prisutnom ovdje, na ovom oltaru. Isus Krist postaje prisutan ovdje danas, pod prilikom kruha i vina, da sa samim Kristom možemo ujediniti sve naše molitve zahvale, tuge i potrebe kao žrtvu Ocu. Sve to, s pogledom prema vječnosti – koji se proteže do raja – gdje se nadamo uživati savršeno jedinstvo sa samim Bogom i ponovno vidjeti tatu, te se s njim radovati u općinstvu svetih.

vlč. Paul Scalia, svećenik Arlingtonske biskupije u Virginiji

Izvor: bitno.net

Foto: www.nytimes.com