Cijeli život u nama postoji osećaj privrženosti prema onima koji su nas doneli na svijet. Ipak moramo priznati da se ponekad čini da smo zaboravili na nesebičnu ljubav kojom su nas obasipali, iako te ljubavi često nismo bili ni svjesni. Između ostalog prava roditeljska ljubav uključuje i odgovornost da roditelji znaju reći «ne» djetetu kada je to potrebno. Otac Gerard Tomo Stantić na ovu činjenicu gleda ovako i kaže: « Ako još i na Vaš «ne» ne pazim, baš ništa ne učinim, bolje da ne živim. Ta kako izgleda dite koje protiv «ne» skoči u nevolje». Kako je roditeljsko «ne» uvek za dobro djeteta tako i Otac Gerard gleda na Božije «ne» te o njemu kazuje: « Dakle Tvoj «Ne» znači patnji ne protivi se. Neću se protivit; jer je patenje za me odlikovanje, za Te naslađivanje, osobito bez krivice kad patim»

O Isusovom poštivanju volje Njegovog Oca i odavanje hvale tomu Otac Gerard kaže: «Svako slovo Tvoje volje: biser je Tvoje glave, dostojno najveće pažnje! Ti si volio u tome biti, što je Tvoj Otac želio, makar si takvim Tvoju Majku razžalostio. Tokom našeg života mnogo toga možemo birati: prijatelje, bračnog partnera, zanimanje, ali neke stvari su nam same po sebi date. Data nam je milost Božja, ali i roditelji, braća i sestre. «Poštivati oca i častiti majku…» ono je što Gospodin hoće. To znači da su oni unatoč svim svojim vrlinama i manama (jer niko ih, uključujući i djecu, nije lišen) dar Gospodnji. Zapitajmo se da li smo zahvalni za ovaj dar i kako tu zahvalnost možemo, a kako je u našem životu konkretno izražavamo.

Riječ Božja, koja osvetljava svako iskustvo u njegovoj stvarnoj dubini, upravo odnosima među roditeljima i djecom daje znakovito religiozno značenje jer se, više ili manje izravno, radi o odnosu prema samome Bogu. U krilu roditelja smo odrasli, iz njihovog zagrljaja otišli u neki svoj život i osnovali neke svoje nove obitelji (u bračnoj zajednici, u duhovnim zvanjima, u redovničkom životu). Obiteljski život u svojoj redovničkoj zajednici i poštovanje prema svojemu starešini, kao ocu i starijem bratu, sluga Božiji Tomo Stantić opisuje sledećim rečima:» Malo slabo bolesno dite je najbolje, kad ne plače, ćuti u kolivki, da barem mater može mirno radit. Ja želim dakle u kolivki strpljivosti biti, i nikog u poslu ne bunit; ako me ipak izvadiš iz kolivke, pa hoćeš da me moj stariji brat dadilja, tamo vamo nosi, samnom se sigra. To nek bude moj starešina… kako je njegova i Tvoja volja.»

S toga Gospodine, pomozi nam ugledati se na našeg Slugu Božjeg i izraziti našu zahvalnost roditeljima ne toliko riječima nego ispravnim i pristojnim djelima. Osposobi nas za pažnju i nežnost u ophođenju prema njima. Otvori nam oči da možemo vidjeti koliko nas vole i cijeniti sve što su učinili za nas. I daj kad u njima uočimo granice, kad ih ne shvaćamo u njihovoj starosti, zaboravnosti, «bespotrebnoj» brizi, u njihovim potrebama, željama, ali i strahovima i bolestima, da ostanemo uviđavni, onako kako su to oni prema nama bili i uvek da se prisetimo da im život dugojemo.

IZ KNJIGE SIRAHOVE

«Jer Gospod slavi oca u djeci njegovoj i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim.

            Tko štuje oca okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju sabire blago.

            Tko štuje oca radovat će se sa svoje djece i bit će uslišan u dan molitve svoje.

            Tko časti oca svojega, dugo živi; tko čini radost majci svojoj sluša Gospoda.

            On služi roditeljima svojim kao svojim gospodarima.

            Sine moj, riječju i djelom štuj oca svoga da te od njega stigne blagoslov»  (Sir 3,2-8)

 

Pišu: mr. dr. med. Marija Mandić Matarić i dipl. ing. Danijel Mandić

Izvor: OTAC GERARD – Glasilo Vicepostulature za upoznavanje Sluge Božjega o. Gerarda Tome Stantića, karmelićanina; Hrvatska karmelska provincija Svetoga oca Josipa; God. II; 4/2010; str. 16-17

Foto: www.endeavorhomecare.com