U pismu mons. Joséu Marii Arancedu, predsjedniku Argentinske biskupske konferencije, uoči proslave 200. obljetnice neovisnosti zemlje (9. srpnja 1816.), Franjo je poslao svoje pozdrave i svoju poruku biskupima, nacionalnim tijelima, te cijelom Argentinskom narodu. Tekst pisma donosimo u cjelosti…
Dragi brate,
uoči proslave 200. obljetnice neovisnosti, želim dodati srdačan pozdrav tebi, braći biskupima, državnim tijelima i svim ljudima u Argentini. Želim da nas ovo slavlje još više ojača na putu koji su naši preci poduzeli prije dvije stotine godina. S tim željama, svim Argentincima izražavam svoju blizinu i jamčim svoju molitvu.
Na poseban način, želim biti blizu onima koji najviše pate: bolesnima, siromašnima, zatvorenicima, one koji se osjećaju usamljenima, onima koji nemaju posla i oskudijevaju u svakoj potrebi, onima koji jesu ili su bili žrtvom trgovanja, trgovine ljudima i žrtve ljudskog izrabljivanja, djeci žrtvama zlostavljanja i mnogih mladih ljudi koji su žrtve pošasti droge. Svi oni nose teško breme takovoga stanja, a nerijetko i do svojih granica. To su najizranjenija djeca naše domovine.
Da, djeca domovine. U školi su nas učili da govorimo o Majci Domovini, da je volimo. Upravo se na tome temelji patriotski smisao pripadnosti: na ljubavi za Domovinu. Mi Argentinci koristimo izraz, riskantan i u istp vrijeme slikovit, kada govorimo o beskrupuloznim osobama: “Taj je sposoban prodati i vlastitu majku”; ipak, mi znamo i duboko u srcu osjećamo da se Majka ne prodaje, ne može ju se prodati… pa tako ni Domovinu.
Slavimo dvostoljetno putovanje Domovine koja je u svojim željama i čežnjama za bratstvom, projicira izvan granica same zemlje: prema Velikoj domovini; onoj o kojoj su sanjali San Martín i Bolívar. Ta nas stvarnost okuplja u obitelj širokih obzora i bratske odanosti. Za tu Veliku domovinu i danas molimo u ovom slavlju: da je Gospodin očuva, ojača, da bude bratskija i obrani je od bilo koje vrste kolonizacije.
Na temelju tih dvije stotine godina, od nas se traži da nastavimo kročiti tim putem i da gledamo naprijed. Da biste to postigli, mislim – posebno na starije i na mlade – i osjećam potrebu da tražim njihovu pomoć kako bismo nastavili svoj put. Od starijih osoba, koje su “memoriosi” («pamtila», koji imaju dobro pamćenje op. Prev.) povijesti, tražim da nadišavši “kulturu otpada” koju nam je svijet nametnuo, imaju hrabrosti sanjati. Potrebni smo njihovih snova, kao izvora nadahnuća. Od mladih ljudi tražim da ne umirove svoju opstojnost u birokratsku nepokretnost, u kojoj se mnogi prijedlozi pohrane na police, (koji su) bez iluzija i junaštva.
Uvjeren sam da je naša zemlja treba živim održati Joelovo proroštvo (usp Joel, 4, 1). Samo ako naši stari imaju hrabrosti sanjati, a naši mladi proricati velike stvari, naša će domovina će biti slobodna. Trebamo starce sanjare koji potiču; i mlade koji će – nadahnuti istim snovima – koračati naprijed s kreativnošću proroštva.
Dragi brate,
molim Boga, Oca našega i Gospodina, da blagoslovi našu zemlju; da blagoslovi sve nas; a Djevica Lujána da, kao Majka, da nas čuva na našem putu. I, molim te, ne zaboravi moliti za mene.
bratski
Franjo
Izvor i foto: radiovatican.va
Dodajte komentar