Svima nama je s vremena na vrijeme potreban otok. Naš dom daleko od drugih, gdje na miru možemo raditi na sebi. Uglavnom na “svoj” otok odlazimo da bismo preispitali svoja djela, misli, planove. A kada sve razmotrimo, ispravimo neke pogreške, donesemo nove odluke, tada možemo za sebe reći i da smo se preporodili, postali novi ljudi, popravili se. I tada dolazi do zadovoljstva. Tada postignut duševni mir najveći je i tjelesni odmor. Kada se prezasitimo pobjegnimo na svoj otok da se očistimo, popravimo. Ali u šutnji, miru, daleko od svih, osim od Boga.

Kada na nas bacaju kamenje zbog naših pogrešaka, iskoristimo to kamenje da sebi sagradimo kuću. Onu koja će nas uvijek podsjećati da smo greške ispravili i popravili se. A kada se dogodi ta naša metamorfoza, promjena, ne branimo se, ne branimo svoja djela, ne dokazujmo drugima da smo se promjenili. Pravi ljudi znat će prepoznati našu vrijednost. Beskorisno ćemo trošiti svoje sile, snagu, vrijeme, živce. Radije mudro šutimo. Na svojem otoku se pročistimo, pronađimo mir. Ponizimo se pred Bogom i uz Njega popravljajmo svoje mane. Sagradimo novo tijelo uz Njegovu pomoć, čvrsto poput hridi o koju se lome valovi. Ne dopustimo zavidnicima da nas slome. Mišljenja sam da se svatko može popraviti, promjeniti. Bitno je prvo sebi priznati sopstveni poraz (mane, pogreške), da bismo se poput feniksa iz pepela ponovo uzdigli.

Na otoku pronađimo mir, kočnice, obuzdavanje. Nemojmo odmah planuti, nakostriješiti se kada čujemo kritike. A njih uvijek ima, i to mnogo, baš u fazi kada se liječimo. Stoga nam otok pomaže da se izoliramo. U periodima preobraženja ima toliko kušnji. Pa sjetimo se Isusovih kušnji u pustinji. Preobražaj je proces. Slušajmo što nam ljudi govore, budimo objektivni i pošteni. Bit će onih koji nam prijateljski govore, ali i onih neprijateljski nastrojenih. Prihvatimo istinu, ali i greške.

Zavist je najviše prisutna oko onih koji rade, trude se, sposobni su i vrijedni. Ali, kako kaže Schiller – “Velike duše pate u tišini”. Upravo na tom našem otoku na koji možemo pobjeći, povući se u osamu i osvjestiti se. Po kušnjama postajemo vredniji i bolji. Prava duševna snaga raste u progonima. Uz Božju pomoć sve se nadvlada.

Iako su zavidjeli, mnogi će nam ipak priznati uspjeh i radovati mu se, kada shvate da smo ga postigli nenametljivo, pošteno. Uspjeh i pohvale dolaze kasnije. Ako ipak i ne od ljudi, od Boga sigurno hoće. Prave vrijednosti se kad tad prepoznaju.

Ne strahujmo od promjena. Od metamorfoze na našem otoku. Prepoznavanje grešaka prvi je korak. Molimo Boga da nas nauči umijeću malih koraka. Prvo prepoznavanje i priznavanje pogrešaka. A zatim povlačenje u osamu, na otok, daleko od drugih, a blizu Boga. Rad na sebi. Svatko se može promjeniti, poboljšati. Svi smo mi u biti dobri, ali Zlo je uvijek oko nas. I što smo bolji, napadi su jači. I ne trudimo se uzalud ljudima dokazivati da smo bolji. Oni koji žele to će vidjeti. Točno je da nas neka djela obilježe za cijeli život, ali potrudimo se dobrim djelima potisnuti ona loša. Ako ljudi ne vide našu promjenu, Bog vidi. On će i nagraditi. Pa makar i naš rad u ovom životu bio bez ploda, sijanje bez žetve, plivanje protiv struje.

Nemoj nikad da poklekneš pred životnim nedaćama. Nikad ne možeš da izgubiš ono što nosiš u sebi. I kao što je rekao Jimmy Dean – “Ja ne mogu promjeniti smjer vjetra, ali mogu prilagoditi moja jedra kako bih uvijek stigao na svoje odredište”. Pronađimo svoj otok i na njemu sebe i Boga.

Piše: Jelena Pinter

Photo: www.pixabay.com